Tebanski kralj Edip klasičan je primjer antičkog tragičnog junaka koji ne stradava zbog osobne krivice, već radi nesretne sudbine. Istini za volju, on jest ubio svojeg oca i oženio se svojom majkom, ali možemo ga doživjeti kao kolateralnu žrtvu, budući da je ispunjavao proročanstvo upućeno njegovu ocu Laju. Sudbini se, naime, ne može umaći.
Trilogiju o Edipu (Kralj Edip, Edip na Kolonu, Antigona) napisao je starogrčki dramatičar Sofoklo (5. stoljeće prije Krista), ali tragedija ovog junaka, koji je „bez krivice kriv“, ostala je trajna inspiracija brojnim književnicima. Među njima je bio i rimski filozof (stoik), političar (Neronov savjetnik) i dramatičar Lucije Anej Seneka poznat kao Seneka mlađi (4.pr Krista – 65.) čija ostavština sadrži, uz brojne eseje i pisma, devet fabulae crepidatae, odnosno latinskih tragedija povezanih s grčkom tradicijom. Njegova se tragedija o Edipu djelomično (u relativno nevažnim elementima) razlikuje od Sofoklove, ali ono što joj pripisuju jest da je sumornija, izravnija i nasilnija. Senekin se „Edip“ rjeđe izvodi i zato je bilo izazovno pogledati predstavu Kazališta Hotel Bulić u režiji Senke Bulić (KUC Travno, 30.11.2020.) i prijevodu Tomislava Ladana.
Scena nalikuje sauni (Tomislav Ćurković) pa su junaci tragedije doslovce i metaforično ogoljeni, a promjena osvjetljenja (Tomislav Maglečić) ukazuje na promjene u njihovim odnosima. To je posebno uočljivo kod Edipa (Mateo Videk) koji se teško nosi sa svojom krivicom, pri čemu mu nimalo ne pomažu prorok Tiresije (Jure Radnić) krijući mu istinu i nerazumljivo neodlučni Kreont (Alan Katić), brat njegove supruge (i majke) Jokaste. Iako sva trojica zdušno nastoje prikazati sudbinu nesretnog kralja (koji se kažnjava kopanjem očiju), meni je jedino uvjerljiva Jokasta u interpretaciji Senke Bulić: ona je istinski zgrožena i očajna, spremna za preuzimanje krivice (koje nema) i podvrgavanje kazni (samoubojstvo probadanjem). Budući da se tragedija zbiva u „mjestu pročišćenja“, likovi su „lagašno“ odjeveni (Oliver Jularić) s izuzetkom militantnog Kreonta. Glazba (Damir Martinović Mrle) i oblikovanje tona (Branimir Božak) daju neobičan ugođaj koji varira od ugode do nelagode, što mi se čini vrlo dobro pogođenim.
Osim što je, naravno, uvijek dobrodošlo čuti i vidjeti manje poznati tekst (Senekinog „Edipa“ umjesto Sofoklovog „Kralja Edipa“) , pitam se kojim je povodom odabrano ovo djelo?