„Brak je kao tvrđava – oni izvana žele ući, oni unutra žele izaći“, tvrdi arapska poslovica o omiljenoj temi razgovora u ljudskoj zajednici. Bez obzira radi li se o ugovorenom ili  svojevoljnom, posljedici vlastodržačkih i poslovnih interesa ili intimnih razloga, formalno potpisanom ili dogovorenom, brak uglavnom predstavlja povezivanje (najčešće) dva bića (još uvijek najčešće suprotnih spolova), partnerstvo čije trajanje završava nečijom odlukom ili smrću. Na različitim mjestima i u različitim povijesnim razdobljima razlikuju se etape na putu od susreta/dogovora do zajedničkog života (braka). U ovoj našoj, ponekad romantičnoj civilizaciji, put obično izgleda ovako: slučajan ili planirani susret vodi do simpatije (ne govorim o kalkulacijama) i zaljubljivanja koje se pretvara u odluku o zajedničkom životu, odnosno braku. Svadbenim  činom u književnosti obično  završavaju bajke i „ljubići“, a počinju „krimići“ i dramska književnost (uz obilje opservacija). Budući da je brak česta i rado obrađivana tema, nove knjige, filmovi ili kazališne predstave izazivaju nova očekivanja pa to nije mimoišlo niti publiku u zagrebačkom Kazalištu „Vidra“ (19.11. 2020.) pri najavi predstave „Kratak vic o braku“ autorice Kristine Štebih u režiji Matka Buvača i izvedbi „Produkcije snova“.

Spisateljica i novinarka Kristina Štebih dobro je poznata po (često nagrađivanim) dramskim tekstovima, namijenjenim uglavnom međimurskoj kazališnoj sceni, pa sam očekivala domišljatiji tekst od ponuđenog. Njezini junaci (Mladen Klarić i Ivana Zanjko Mađarić) susreću se na inicijativu zajedničke prijateljice Sanje i od prvog  trenutka je vidljivo da im se ne podudaraju ni ukusi ni interesi. No, oni ustraju pa se zaljube(!), pa se vjenčaju(?), pa se rode blizanci, pa svađe postaju sve žešće jer zajednički život pojačava netrpeljivost, pa odlaze terapeutu, pa se razvedu…

Kako je ideja predstave bila, prema najavi Zanjko Mađarić,  istražiti i pokazati koliko se suštinski međusobno poznaju ljudi koji zajedno žive, mislim da moje očekivanje drugačije, uzbudljivije ili barem zanimljivije predstave nije bilo bez pokrića?! Naime, kako se već na prvom susretu vide nemale razlike među njima, po svim logičkim parametrima bilo bi neočekivano da su ostali zajedno (čak i uz pomoć bračnog terapeuta ). Odmah napominjem, ne zagovaram ostanak u neuspjelom braku nego se čudim stupanju u brak usprkos  jasno istaknutim negativnim signalima. Ni po čemu se ne vide razlozi za njihovu odluku jer niti su se borili protiv okoline (pa se inatili), niti je vidljiva bojazan (barem mi se čini) od samoće, već…

On je strastveni botaničar i ona ismijava njegovu profesiju (posprdno ga nazivajući „šaptač  jaglacima“), on je nemaran prema kućanskim poslovima (tradicionalno razbacivanje čarapa) i pri pomaganju oko djece (radije ide s Krešom na pikado), pa je ona, očekivano, ljuta i zajedljiva. Njihovi kasniji kratki erotski trenuci više djeluju  kao sprdnja nego kao ruka pomirenja. Stalne svađe na pozornici (naporne za gledanje, ali prema komentarima publike očito prilično prepoznatljive)   izmjenjuju se s projekcijama (Gabrijel Fabić) njihovih odlazaka terapeutu i snimkama autentičnih dugogodišnjih bračnih parova, a povremena glazba „uživo“ (pjevačica Tamara Korunek i gitarist David Vadas) iz stražnjeg djela dvorane  uokviruju ovaj „kratak  vic“.

Izmjenjivanje dramskih scena i snimki nije baš inovativno i brzo postaje monotono (osobito jer neke snimke nisu najbolje kvalitete). Najbolji dio predstave su snimke „pravih“ dugogodišnjih bračnih parova na kojima obični, dobro odabrani sugovornici lokalnim govorom kazuju svoja iskustva  ispunjena humorom i pomirljivošću („Naš 40 godina dugi brak  bio je dobar brak, jer nismo puno bili skupa, ha-ha“). Iako su glazbenici vrlo dobri, njihovi povremeni nastupi nemaju nikakvog dramaturškog opravdanja, osim u zadnjoj sceni, kada prikazuju djecu čiji razvedeni roditelja zajedno dolaze na njihov koncert. I napokon, što se tiče naših glavnih protagonista (zbog nečega grozno odjevenih): postoji veliki raskorak između Klarićeve gotovo potpune (i ne baš uvijek razložne) pasivnosti i aktivnosti partnerice Zanjko-Mađarić.  Naravno, da u stvarnosti postoje takve  hladno-tople kombinacije, ali po mojem mišljenju, kazalište nije mimikrija nego metafora života. Ukratko, niti je spisateljica (Štebih) iznjedrila novi pristup drevnoj temi, niti je režija (Buvač) pripomogla živosti, niti je suzdržani glumački par (Zanjko - Mađarić, Klarić) osmislio predstavu. U čemu je zapravo bio vic?