25. REVIJA KAZALIŠTA LUTAKA U RIJECI: TEATAR FORT FORNO, "PUTOVANJE KROZ ZBRDAZDOLIJU"
Lutke protiv korone (skoro kao cjepivo)
Je li predstava 'Putovanje kroz Zbrdazdoliju' bliska onim malenima, teško mi je reći. Onima s kojima sam ja gledala nije bila baš pretjerano zanimljiva. Bila im je 'zbrda-zdola'
Objavljeno: 1.26.2021 2:06:25 PM
Izvor: kritikaz.com
Autor: Olga Vujović
"Putovanje u Zbrdazdoliju" / Teatar Fort Forno

 

U ovim vremenima kada se ne može ništa planirati, a kamoli sa sigurnošću najaviti, 25. revija kazališta lutaka u Rijeci (2.-10.11.2020.) u organizaciji riječkog Gradskog kazališta lutaka bila je najbolji mogući poklon samom kazalištu za šezdesetu obljetnicu, njihovoj nepokolebljivoj publici i lutkarstvu kao umjetnosti. Doduše, zacrtani program se mijenjao u hodu jer neki nisu mogli doći kada su željeli, drugi nisu uopće stigli – ali sve ukupno, bio je to istinski trijumf srčanosti nad stvarnošću. U ovom trenutku je svaka kazališna izvedba, a pogotovo svaki održani festival, pobjeda u bitci protiv općeg klonuća, straha, neizvjesnosti. Ne radi se tu o hrabrosti ili namjerama, već o Kairosu, bogu sretnog trenutka kojeg valja zgrabiti za čuperak kada u žurbi prolazi pokraj nas. To je očito uspjelo ravnateljici GKL Magdaleni Lupi Alvir i njezinoj ekipi čiju bismo „naredbu“  mogli prihvatiti za buduća vremena: „Neka uđu lutkari!“.

Došavši na završetak Revije, pogledala sam predstavu „Putovanje kroz Zbrdazdoliju“, autorski projekt redatelja Roberta Raponje u izvedbi Teatra Fort Forno iz istarskog gradića Bale (Valle). Kazalište za izvedbene umjetnosti, u kojem se mladi izvođači okupljaju oko pojedinog projekta (mahom s osječke Akademije za umjetnost i kulturu), nazvano je  prema obližnjoj austrougarskoj tvrđavi Forno sagrađenoj početkom 20. stoljeća. Teatar Fort Forno  utemeljen je prije tri godine i ovom predstavom za „kikiće“ od dvije godine (i starije) uključio se među kazališta koja rade predstave za najmlađe.

Odjeveni u bijela odjelca s bijelim kapicama i različitim čarapicama, čime istovremeno sliče jako maloj djeci i klaunovima (vizualni identitet Sanda Štrković i Robert  Raponja), Dominik Karaula i Grgur Grgić vode nas kroz Zbrdazdoliju. Budući da tijekom cijele predstave naglašeno tepaju (dakle ne koriste nekakav izmišljeni dječji jezik nego jednostavno tepaju), pitam se koja je svrha takvog postupka: ako predstavljaju jako malu djecu, kome se prikazuju?  Stručnjaci uvijek preporučuju da se u razgovoru s malom djecom ne tepa, nego da im se obraća pravilnim govorom, budući da je tepanje kod male djece „borba“ s riječima, a ne njihov odabir.

Dakle, kada naša dvojica „putnika po Zbrdazdoliji“ počnu sa svojim pričama, uglavnom ih se relativno slabo razumije, ali ne toliko zbog načina govora (svi vremenom naviknemo na „dječji“ govor), nego zbog preglasne glazbe (Darko Čuvedić). Određena manjkavost predstave (izvedba  10.11. u 18.30) posljedica je smanjene interakcija s djecom jer ne samo da je u gledalištu bilo osjetno manje djece, nego su bila i vrlo suzdržana i da nije odlučna mama donijela svoje dijete do pozornice, nikada se ne bismo riješili smeća…

Pojava prstnih lutaka u drugom dijelu predstave unijela je malo živosti, mada sveukupno to nije bila baš „predstava za pamćenje“. Pri tome moram istaknuti da dvojici mladih izvođača, Karauli i Grgiću, nemam što zamjeriti jer su oni vrlo korektno obavili zadane radnje. A je li takva predstava doista bliska onim malenima, teško mi je reći. Onima s kojima sam ja gledala nije bila baš  pretjerano zanimljiva. Bila im je „zbrda – zdola“.