Postavljanje hrvatskog suvremenog dramskog teksta na kazališne pozornice podrazumijeva dramski predložak, a do njega kazališta dolaze na različite načine poput, na primjer, izravne narudžbe odabranom autoru, dramatizacijom proznog djela, odabirom nagrađenog ili zanimljivog teksta pristiglog na javni natječaj („Marin Držić“) ili raspisivanjem vlastitog natječaja. Za ovim zadnjim posegnulo je zagrebačko Hrvatsko narodno kazalište na čiji je Natječaj za suvremeni dramski tekst do sredine svibnja 2020. pristiglo 166 tekstova. Tekst „Gdje se kupuju nježnosti“ Monike Herceg prosudbena je komisija (intendantica HNK  Dubravka Vrgoč, ravnatelj Drame HNK Ivica Buljan i dramaturginja Mirna Rustemović) izabrala kao najbolji pa  je 15. siječnja 2021. praizveden u režiji Renea Medvešeka.

Poznavatelji suvremene domaće književnosti vjerojatno su se začudili autorstvu, budući da je Herceg (1990.) do sada pisala poeziju (pjesničke zbirke „Početne koordinate“, „Lovostaj“ i „Vrijeme prije jezika“) uz sporedne iskorake u prozu pa je drama  za nju i za nas – novost. Prema iskazu same autorice, zbog nepovoljnih novčanih uvjeta prouzrokovanih pandemijom počela je slati tekstove na razne natječaje pa i na onaj za dramu. Ujedno je uočila razliku dramskog izričaja u odnosu na pjesništvo: „(…) drama mi je pružila mnogo veći prostor slobode. (…) U drami mogu psovati, mogu biti iskrenija, mogu biti izravnija“.  

Mada vrlo poetičnog naslova, ova „poetska drama“ (Savičević Ivančević) govori o teškom životu triju naraštaja žena u ruralnom okruženju, ispunjenom siromaštvom, pijanstvom i obiteljskim nasiljem – ukratko „mrakom“. Ovisno o vlastitoj poziciji, svi dramski likovi govore o „mraku“ u sebi i drugima: K, njezina majka (Mama), majčina majka (Baka) i K-in  Otac,  ali svakome je taj „mrak“ drugačiji i predstavlja nešto drugo, podjednako nedefinirano i nejasno. Nedostatak ljubavi kao temeljna boljka ove proširene obitelji traži svoje uzroke u siromaštvu, očevom (i djedovom) pijanstvu i nasilju nad obitelji kao posljedicom, naglašavajući strah koji ih drži u pokornost i nemoći da se izvuku na svjetlo.

Korištenje pojma  „foton“ (čestica odnosno kvant svjetlosti) kao svjetlosnom  suprotstavljanju mraku ima isključivo pjesničku funkciju jer se u praksi, dakle svakodnevno, svjetlost očituje kao val (tek se fotoefektom uočila dvojna priroda svjetlosti), pa ta fizikalna promišljanja koja Herceg (studentica fizike) stavlja u usta svojoj junakinji K, nema baš nikakvog opravdanja.

Ako se dogovorimo da drama ne znači puko redanje određenog broja lica koja izgovaraju nekakve rečenice nego nudi određenu tenziju (dramsku napetost) i atmosferu te uključuje razvoj lika i radnje, onda proizlazi da se u slučaju Hercegičinog teksta zapravo radi o dugoj, dugoj pjesmi. Kratkotrajni dijalozi (Mama i K) su to tek formalno i izgovoreni ostaju „visjeti“ u zraku. Većinu teksta protagonistice izgovaraju izravno publici, poput objektivnog iskaza i bez ikakvih izazova. Možda je to biografija, čak autobiografija, ali sva ta pitanja i situacije znamo iz (boljih) socijalnih tekstova, a kako baš nema dramskih naznaka (ne znam koliko je doprinijela dramaturginja Jelena Kovačić) sve djeluje deklarativno.

Likovi su odjeveni „šlampasto“, očekivano u seoskoj sredini i sirotinjskim uvjetima, odnosno „frajerski“  da bi se naglasila „emancipiranost“ lika K (Doris Kristić), dok je pozornica  uglavnom prazna, uz izuzetak poneke kante, tegle ili stalka (Tanja Lacko). U jednom trenutku, valjda kao simbol stalne gladi (Mama: „Pite. Da ne gladujemo. Od krumpira. Od zelja. Od šećera. Od ničega.“), pozornicom se zakotrljaju krumpiri, što prvotno djeluje zgodno, ali ipak previše predvidivo.

U zahvatima inače senzibilnog redatelja Renea Medvešeka nisam primijetila nikakav pomak u oblikovanju emotivnog svijeta koji bi me dirnuo: naizmjence sam se osjećala poput ispovjednice (njihovih teških sudbina) i okrivljenice (jer nisam dio njihova svijeta), ali bez istinskog emotivnog sudjelovanja. Glavnu junakinju K pretvorio je u trojstvo (dramaturški iskorak?) pa su beskonačni niz rečenica izgovarale Daria Lorenci Flatz, Jadranka Đokić i Lana Barić, ali osim jasnog i glasnog izgovora (nije li to temelj glumačkog zanata?) nisam dobila ništa povrh. Nina Violić kao Mama bila je uvjerljiva u svojim ispovijedima, ali i tu je sve ostalo na razini nabrajanja. Na isti je način lik Bake osmislila Mirta Zečević: gnjev koji se urušava u samoga sebe. Neobično je zamišljena nevelika uloga Oca (Igor Kovač): iako se radi o ratnom veteranu sa smetnjama, alkoholičaru i nasilniku, on izrazito poetski govori o svojem „mraku“, posve u suprotnosti  s likom koji ocrtavaju njegovi ukućani. Uloga Brata povjerena je Filipu Vidoviću i nakon njegove izjave da se „umire od nevoljenja“, on se pritaji u kutku pozornice pa „nit zbori nit mrmori“.

Uz povremene naprasne glazbene iskorake tijekom izvedbe, glazba ozbiljnije dolazi do izražaja u zadnjih petnaestak minuta predstave, dok trojna K lamentira preko mikrofona uz  zvukove glasnog disanja (predporođajnog) i video Ivana Marušića Klifa, kada Zoran Ščekić, Nenad Sinkauz i Pavle Jovanović sviraju na pozornici. Ma koliko mi je sama glazba bila prihvatljiva, nadvikivanje preko mikrofona i kaotično ozračje cijele scene (agresivna statičnost) nije me učinilo nimalo sklonijom cijeloj toj čudnoj tvorevini. Kada je na kraju predstave gledalište osvijetlio veliki kazališni luster (valjda obilje fotona u borbi protiv mraka), pitala sam se: nije li  ovdje zakazala dostava nježnosti?