Zanimljiva je i pomalo bizarna pojava da publika hrli na kazališnu predstavu jer želi čuti bend. To se, sudeći po komentarima uoči i reakcijama po završetku, zbilo u slučaju predstave „Nepoznata iz Seine“ Ödöna von Horvátha u režiji Rajne Racz u Teatru ITD (4.11.2020.).
Austro-ugarski dramatičar mađarskih korijena i njemačkog jezika, rođen u Rijeci(1901.) i preminuo u Parizu (1938.), von Horváth je poznat kao pisac velegrada čiji su glavni junaci mali nezadovoljni ljudi koji uporno tragaju za boljim životom. Mada su mu najizvođenije drame „Priče iz Bečke šume“ i „Kazimir i Karolina“, pojave se na studentskim ispitima ili u radijskom dramskom programu još poneke (napisao ih je 17) pa je dobri duh prijevodne dramske književnosti, Dubravko Torjanac, s njemačkog jezika preveo „Nepoznatu iz Seine“ (Die Unbekannte aus der Seine, 1933.). Naslov se referira na posmrtnu masku utopljenice koju su izvukli iz Seine pa kako su ljepota i spokoj njezina lica zadivili mrtvozornika, on je učinio gipsani odljev, koji je postao popularan zidni ukras.
Von Horváth je dramu, koju teoretičari opisuju kao tragikomediju, napisao potaknut novinskom pričom Herthe Pauli (1931.). A da je život izvrstan pisac tragikomedija pokazuje podatak da je von Horváth skončao baš u gradu kroz koji teče Seina. Naime, izbezumljen prodorom nacizma, von Horváth je pokušavao naći utočište pa se uputio u Pariz nakon što je amsterdamska gatara „vidjela“ da će tamo iskusiti svoju najveću životnu avanturu. I doista, bila je u pravu: dok je hodao čuvenom pariškom avenijom, Elizejskim poljima (naziv potječe iz grčke mitologije i označava raj, kamo odlaze junaci koje su bogovi učinili besmrtnim ), usmrtila ga je odlomljena grana!
Zbog izvedbenog načina, u predstavi „Nepoznata iz Seine“ više slutimo nego što definiramo odnose među likovima, ali su zato profilirani pojedini tipovi pa tako nalazimo uredne građane Ernesta i Irene, (Ivan Čuić, Gloria Dubelj), nasilnika i nehotičnog ubojicu Alberta (Marin Klišmanić) i „nepoznatu ženu“ (Judita Franković Brdar) koja figurira kao simbol i lik. Grubost i nasilje, napetost i prigovori, prosjačenje i samoubojstvo – sve su to prihvaćene norme ponašanja u svijetu koji balansira na rubu rasula. Ili barem tako djeluje…
Vrlo zanimljiva scenografija Paole Lugarić i kostimi Ines Bašić povezuju donji i gornji prostor, odnosno područje glume i područje glazbe. Dok u prednjem dijelu lelujaju obješene narančaste plastične tvorevine asocirajući na mesnicu (prema potrebi na modni dućan ili cvjećarnicu), otraga, na povišenom, stoji bend Porto Morto u narančastim kombinezonima pa tako narančasta boja naglašava dvije paralele, dva jasno naznačena plana. Znam da ću biti nepravedna, ali ne mogu se oteti misli da bi mi nastup benda Porto Morto, uz poneku Klišmanićevu intervenciju, bio sasvim dovoljan. Svojom sjajnom i doista osebujnom glazbom oni izvanredno dočaravaju ozračje nezadovoljstva i beznađa. A tek zvuk trombona… Sve ono što čini srčana Judita Franković Brdar (i što joj čine), više izaziva nelagodu negoli dočarava kazališni lik i to ne zato što ona to loše radi, već zato što su momci na gornjoj tribini baš jako, jako upečatljivi. Ukratko, ovako koncipirana predstava iznjedrila je odličan koncert i „pojela“ kazališni čin.