Hrvatsko narodno kazalište u Varaždinu od sezone 2013./2014. ima status nacionalnog kazališta, što je neobično jer se njegov repertoar temelji na dramskim predstavama, odnosno ne postoji operni i(li) baletni ansambl (pa niti program) kao kod ostalih kazališta istog statusa. Ta bi se manjkavost prilično bezbolno mogla ukloniti suradnjama s darovitim mladim glazbenicima kojima obiluje Glazbena škola odnosno s kreativnom i angažiranom koreografkinjom i izvođačicom suvremenog plesa Sanjom Tropp Fruehwald. Tim više što duga povijesti Helmerove zgrade (od 1873.) pamti period (1915.-1922.) opernih i operetnih izvedbi. Ukratko, uspostavljanjem operne scene (čak i komorne) kao dijela kazališne ponude opravdala bi se statusna oznaka, a varaždinskoj bi se publici omogućilo uživanje u glazbeno-scenskim predstavama.
Suradnjom varaždinskog HNK-a i pulskog INK-a, prije dvije godine (studeni 2018.) u Puli je izvedena zaturena komorna opera Antonija Smareglie (1854.-1929.) „Daleki lov“. Predstavu je u veljači 2019. vidjela varaždinska publika, pa se to činilo zametkom opernog repertoara. Vjerujem da je posljedica tog čina nedavna premijera (28.10.2020.) „monodramatske opere u 4 scene i 21 epizodi“ ruskog skladatelja Grigorija Samuiloviča Frida (1915.-2012.) „Dnevnik Anne Frank“ u prepjevu Karmen Belamarić i režiji Ozrena Prohića (osvrt na reprizu 29.10.).
Dnevnik židovske djevojčice Anne Frank (1929.- 1945.) prati dvogodišnji boravak (1942.-1944.) nje, njezine obitelji i susjeda (bilo ih je sedmero) u tajnom skloništu gdje joj je umjesto aktivnog života preostalo – pisanje. Tragom dojave, cijela obitelj završava u koncentracijskom logoru, gdje umiru svi osim oca. Po povratku kući, susjedi mu uručuju pronađene bilježnice u kojima je Anne zapisivala svoje misli, zapažanja i događaje, pa ih Otto odlučuje objaviti (1947., Het Achterhuis).
Veliki raspon emocija od strepnje do nade, opisi ljudi s kojima dijeli uski prostor, prisjećanje na vanjski svijet i sanje o budućnosti kada prođe ovo zlo – sve je to potaknulo Frida da u „Dnevniku“ prepozna gotov libreto za svoju komornu operu (1968.). Glazbom (temeljenom na utjecaju Druge bečke škole odnosno dvanaestotonskoj tehnici) Frid prati Annine promjene raspoloženja, što od izvođača zahtijeva veliki pjevački i svirački angažman, a slušateljima nudi raznolike ugođaje, „od koračnice do rasapa, od melodioznosti do tonaliteta“, kako zapisuje Dina Puhovski u varaždinskoj programskoj knjižici.
Sopranistica Marija Lešaja (1983.), u čijem opernom repertoaru zatičemo Zajca, Mozarta, Verdija, Poulenca, Wagnera i Matza (tek neki od skladatelja), nesumnjivo pokazuje pjevačku i glumačku spremnost hvatanja u koštac s novim, do sada u nas neizvođenim skladbama (na tragu oca Josipa, svestranog i kultiviranog interpreta, 1951.-2019.). Odjevena u ozbiljnu crno-bijelu kombinaciju (Petra Dančević Pavičić), jednostavne frizurice i velikih tamnih očiju, Lešaja sliči liku kojeg prikazuje. Dok sjedi u ormaru koji sugerira stisnuti prostor (Žorž Draušnik) i koji je ispunjen prepoznatljivim rekvizitima (menora, zgrada u Amsterdamu, keramičke figurice), a okružuju ga titrave (možda ne i nužne) video projekcije (Ivan Faktor), Marija Lešaja / Anne Frank pokušava stvoriti vlastiti svijet.
Mada sam nesklona kameri na pozornici, ovdje je vrlo učinkovita jer zatočena Anne snima keramičke figure u kojima vidi žuđeni vanjski svijet! Nisu mi baš jasni neki režijski potezi, ali zamamna vizualna i pjevačka prisutnost Marije Lešaje sve potiskuje u drugi plan. U rupi podno nedavno obnovljene velike pozornice okupilo se devet članova Orkestra mladih glazbenika, studenata zagrebačke Muzičke akademije (Georg Draušnik, violina / Tinko Marković, violončelo / Mihael Ros, kontrabas/ Barbara Tomić, flauta, piccolo / Monika Popović, klarinet / Grgur Konkoli, fagot / Lovro Ćutić, truba / Vedran Vujec, udaraljke / Viktor Čižić, klavir) koji su pod ravnanjem Matije Fortune zdušno pratili nadahnutu sopranisticu. Reakcije publike i planirane buduće izvedbe pokazuju da komorna opera „Dnevnik Anne Frank“ nije zalutala u varaždinsko kazalište i da je možda prethodnica sličnim predstavama.