ZKM: TIGAR TEATAR, "JA IMAM LUTKU U ORMARU"
Svi imamo lutku u ormaru
Uz uspjelu izvedbu istaknula bih bavljenje delikatnom temom s kojom se mnogi adolescenti teško nose, a koju je spisateljica vješto i mudro obradila
Objavljeno: 12.16.2020 6:45:25 PM
Izvor: kritikaz.com
Autor: Olga Vujović
"Ja imam lutku u ormaru" / Tigar teatar

 

Umjetnička organizacija Tigar teatar i Zagrebačko kazalište mladih okupili su se oko monodrame  „Ja imam lutku u ormaru“ argentinske spisateljice Maríje Inés Falconi u režiji Vjere Vidov (ZKM, 23.11.2020.). Tekst je prevela Maja Galović, na prilagodbi teksta su radili Filip Jurjević i Kristina Sajbert, dok su se video projekcijama bavili Leo Vukelić i Domagoj Mrkonjić (Igorovu kritiku pročitajte ovdje).

Na pozornici su Julian (Domagoj Mrkonjić) i njegov kompjuter s kojeg projicira  obiteljske fotografije koje ga ponukaju da nam ispriča svoju priču o odrastanju. Mrkonjić pripovijeda vrlo živo odvodeći nas u Julianovo djetinjstvo kada se igrao sa sestrom i kada mu je jedna od dražih igara bila  igra „gostiju“ u kojoj se  preoblačio u gošću, što je uključivalo majčinu garderobu i šminku. Također su mu bile drage igre s lutkama, pa nakon zgrožene očeve reakcije, kako bi se  mogao potajno igrati, on sestri ukrade lutku i sakrije ju u ormar… Otac ga nastoji zainteresirati za nogomet, ali najviše što je uspio  jest odlaženje na utakmice i igranje u školskom košarkaškom klubu. Odrastajući, Julian shvaća da se razlikuje od svojih vršnjaka i da mu se „sviđaju dečki“. Problem nastaje kada odlučuje o tome obavijestiti svoju obitelj i prijatelje.

Spisateljica postupno i blago, ponešto bojažljivo i uz puno duhovitih zapažanja  prepušta Julianu da se izbori za svoje pravo da bude drugačiji. Domagoj Mrkonjić  nije samo Julian, već svi likovi s kojima njegov junak dolazi u kontakt, što mu omogućuje prikaz širokog raspon različitih karaktera: njihovih govora, grimasa i reakcija. To uključuje brojne komične, dirljive i iznenađujuće minijature. Mrkonjić vrlo uspješno vodi svojeg Juliana kroz brojna iskušenja na koja nailazi prilikom osvještavanja i prihvaćanja svojeg odmaka u ponašanju i željama u odnosu na većinu drugih ljudi. Pri tome raste intenzitet izvedbe jer kako njegov junak postaje sigurniji, tako se mijenja pristup ostalim likovima. Iz gesta, govora i  sadržaja uvijek je jasno o kojem se liku radi, pa nisu bile nužne stalne promjene mjesta.

Ono što bih, uz uspjelu izvedbu, u slučaju ove predstave željela istaknuti, jest bavljenje delikatnom temom s kojom se mnogi  adolescenti teško nose. Čini mi se da ju je spisateljica vješto i mudro obradila.