U kolikoj se mjeri prvotna blagodat može „izvitoperiti“ i poremetiti normalni život, predobro je poznato stanovnicima  naselja u blizini razno-raznih rudnika. Tako je, na primjer, zbog iskapanja soli grad Tuzla ostao bez cijelih četvrti jer su se zgrade nakrivile, urušile i „propale u zemlju“. Umjesto zgrada na određenom su području (u središtu grada) „izniknula“  jezera kao dio rekreacijskog centra, pa se tako nedostatak (stanari ipak nisu uselili u jezera!) ,uvjetno govoreći, preobratio u dobrobit…

Ovog sam se primjera sjetila potaknuta dramom Vedrane Klepice „Keinberg – mjesto koje nestaje“  koja je u njezinoj režiji  premijerno izvedena (1.12. 2020.) u zagrebačkom Teatru Exit kao produkcija Domina i završnica festivala Ganz nove perforacije. U pratećoj kazališnoj cedulji piše: „Keinberg“ se bavi moralnim i ekonomskim raspadom male industrijske zajednice u neimenovanom mjestu u Europi“, ali  nije tajna da se Klepica (1986.) inspirirala  sudbinom gradića  Kiruna na sjeveru Švedske (Laponija). Prateći sve relevantne trenutke u životu rudarskog gradića, Klepica iznosi brojke (gradnja željezničke pruge 1888., udaljenosti među važnim mjestima, porast broja stanovnika), opisuje način prijevoza rude (konji, sobovi, vlak), predočuje povijest rudarenja (magnetit, prodaja nacističkoj Njemačkoj) i uvjete života (niske temperature, kratka ljeta i duge zime, glad, bolesti, pogibije u rudniku, potraga za poslom) te sadašnje stanje kada slijeganje tla (zbog dugotrajne eksploatacije rude)  dovodi do premještanja grada (prijenosa „povijesnih“ zgrada od kojih, zbog svoje veličine, veliki problem predstavlja drvena crkva iz 1912. sagrađena po uzoru na laponske brvnare) tri kilometara istočno od sadašnjeg položaja (odluka iz 2004.).

U uvodnoj sceni pozornicom dominiraju rudnička kolica i hrpa tamne rude (Petra Pavičić), ambijentu doprinose odlične projekcije (Ivan Lušičić Liik) i pomalo „divlja“ glazba (Hrvoje Nikšić), a  pratimo promjene od razdoblja prosperiteta (usprkos teškim životnim uvjetima) do trenutka uspostavljanja muzejske tvorevine (duhovito osmišljen  postav s kacigom, lopatom, neonskim konturama soba i hrpom rude, uz stalno podrhtavanje tla). Mada se glumci presvlače ovisno o prigodi, ipak su najdulje u jednoobraznoj  radnoj odjeći koju čine plavi „šuškavci-kute“, bijele kacige i bijele visoke čizme (Petra Pavičić), što zapravo znači da oni nisu rudari, ali  se nalaze u području pojačane opasnosti.

Boris Barukčić, Hrvojka Begović, Nataša Kopeč i Pavle Vrkljan prepričavaju sudbinu Kirune (gore iznesene podatke) koje je Klepica na temelju činjenica obradila, dajući scenama nužnu dramatičnost, no ipak ostavši u okviru priče i pripovjedačkog kazališnog izričaja. Vjerujem da se svaki autor teško odriče svojeg teksta, no ipak mi je žao da se Klepica u svojem redateljskom promišljanju nije jače okrenula čistoj izvedbi jer je doista odabrala izvanredne suradnike i vrlo potentne glumce.