Uvijek sam dvojila je li glumac koji ne glumi još uvijek glumac?! Pojava različitih glumačkih autorskih projekata u pomanjkanju „pravih, velikih“ predstava zbog nesretnih stjecaja okolnosti (zagrebački potres koji je obeskućio glumce kazališta „Gavella“) , kao da potvrđuje tu moju dvojbu pa zato radosno dočekujem svaku kazališnu inicijativu.

U duhu  poletne dječje pjesmice „Kad se male ruke slože“ (Britvić, Dedić) , glumac Filip Šovagović i dramatičar/dramaturg Dubravko Mihanović okupili su oko svojeg  autorskog projekta „Zagreb 2020.“ dvadeset i jednog glumca iz Dramskog kazališta „Gavella“ (Bojana Gregorić Vejzović, Hrvoje Klobučar, Andrej Dojkić, Tara Rosandić, Anja Đurinović Rakočević, Amar Bukvić, Tena Nemet Brankov, Sven Šestak, Mada Peršić, Marko Petrić, Đorđe Kukuljica, Sven Medvešek, Antonija Stanišić Šperanda, Natalija Đorđević, Nenad Cvetko, Janko Rakoš, Nikola Baće, Ivana Bolanča, Ranko Zidarić, Siniša Ružić, Anica Kovačević) i četvoricu izvrsnih glazbenika (Šimun Matišić – električni klavir, Fran Krsto Šercar – bubnjevi, Fadil Abdulov i Filip Šovagović – gitare ) da bi u prostranoj dvorani Laube – kuće za ljude i umjetnost našli privremeni kazališni dom (28.11.2020.).

U predstavi koju opisuju kao dramski koncert, skoro dva sata pratimo mozaik mogućih događaja u ovoj, po mnogo čemu, mučnoj godini. Njih su dvojica autori koncepta i tekstova, redatelji i scenografi (raznolike kružno postavljene stolica), Marita Ćopo odjenula je sudionike prema ulozi, od klauna do estradnog kostima, od večernje haljine do vjenčanice, od obične do ekstravagantne odjeće, video snimke su izveli Hrvoje Zalukar i Filip Borelli, a ono najupečatljivije u cijeloj predstavi, glazbu, smislili su gore nabrojeni glazbenici.  

I o čemu se zapravo radi u ovom nizu naizmjenično izvedenih monologa i dijaloga? Možda je pravi odgovor „svašta nešto“, odnosno teško je precizirati. Imamo nekoliko stalnih likova, među kojima je najupečatljivija predstavnica stanara koja pokušava okupiti ljude oko obnove krova: prikuplja potpise hodajući među gledateljima, uvjerava stanare u nužnost zajedništva (stanari u prizemlju ne žele sudjelovati u obnovi krova), ljuti se na nedopušteno hranjenje mačaka na stubištu – možda malo prenaglašeno, ali Gregorić Vejzović vrlo uvjerljivo dočarava dobronamjernu osobu na rubu živčanog sloma.

Šestak kao praktičar (lupa čekićem i nešto brusi) uporno nešto  popravlja, ali njegova stalna lupa uznemiruje ostale, što je izvrstan ironični pomak, budući da on uzrujava one koji se uzrujavaju jer nitko ništa ne – poduzima! Klobučar i Dojkić kao par „fliper i loptica“ pokušavaju stabilizirati  svoj odnos, a to pokušava i Zidarić sa svojim „Josipom“.  Nemet Brankov i Petrić mladi su par sklon opijatima, pa tako saznajem(o) da izraz „Tratinčice su ušle u grad“ ne opisuje pobjedu prirode. Mada ju možemo razumjeti, ipak nam vremenom postaje komična mladenka (Đurinović Rakočević) koja pokušava „iskamčiti“ veći broj svadbenih uzvanika od dopuštenog pa neprestance naziva različite odgovorne institucije.

Izuzetno su zabavne scene u ljekarni, poput nemogućnosti kupovine maske ako dolazite bez maske odnosno neizvedivost pljačke jer novaca, zbog beskontaktnog plaćanja, jednostavno nema. Osim navedenih, stalni su likovi dvije prijateljice (Đorđević, Stanišić Šperanda) koje spremaju marmeladu i klaun (Baće) kao ulazni i izlazni lik. Dok je tekst fragmentaran i razbarušen, nedosljedan, ali povremeno prilično zabavan, glazbeni dio je izvrstan i to ne samo zbog odlične glazbe, nego i zbog sjajnih pjevačkih izvedbi.  Meni je otkriće Hrvoje Klobučar sa svojim lijepim punim glasom i suverenim nastupom pa iako njegova završna scena uz glumački zbor nema baš puno veze s prethodnim zbivanjima, djeluje izuzetno dobro. Također su kao solisti odlični  Rosandić („Ja sam ona narančasta mrlja na tvojoj bijeloj košulji“) i Ružić („Ja sam ona ljubičasta vaza u tvojem bijelom predvorju“… dalje nisam stigla zapisati), Stanišić Šperanda, Petrić i Đurinović Rakočević, a zborski sam nastup već pohvalila.

Silno mi je drago da je glumački ansambl „Gavelle“ uspio naći svoj „modus vivendi“, mada sam se povremeno osjećala kao na tuđem tulumu. Ne predbacujem, opisujem.