U sklopu festivala Ganz nove perforacije (6.-11.10.2020.) premijerno je izvedena predstava „Ispravak“ autorice i redateljice Marine Petković Liker (KUC Travno, 11.10.). Prema naznaci u kazališnom letku, „predstava Ispravak nastavlja se na izvedbeni ciklus Udaljenosti , ona je njezina peta, vjerojatno završna epizoda“, a kao i cijeli ciklus, inspirirana je razgovorima sa stanovnicima Darde u Baranji i predstavlja „svjedočenje i analiziranje paradigmatskog problema života u još uvijek poslijeratnoj Hrvatskoj“.
Početne scene su bez ljudi, nasred pozornice koče se tri velika ekrana na kojima se zrcali rijeka, troma i mirna u svojoj vječnoj postojanosti (snimateljice Eva Kraljević, Nina Đurđević, Nives Milješić; montaža Jelena Modrić, Iva Ivan). A onda se pomaljaju ljudi, tužni i nevoljni, škrti na riječima i s dubokim borama, teški i gotovo nespremni za nastavak života – lagano se kreću, sjedaju kao slučajno na pohabane stolice, odjeveni tek usput i ovlaš (Ana Paulić). Čine nam se tek ljušture nekih bivših stanovnika, još uvijek bojažljivi u prihvaćanju naslućenog normalnog života. Ozračje beznađa pokušavaju prevladati komunikacijom, no ujedno, kao da se pitaju ima li to smisla i, ako ima, kakvog smisla? A ta njihova pitanja ispisana na licima podcrtavaju snimke nagrđenih i razorenih zgrada, bivših domova, bivših radnih mjesta, bivših nadanja. Njihove tišina odzvanjaju glasno, potresnije od svih izgovorenih rečenica (oblikovanje zvuka Luka Gamulin, majstor tona Branko Puceković).
Glumci, sudjelujući u pokušaju oblikovanja slike skršenog života koji se teškom mukom reinkarnira, svojom suzdržanošću stvaraju jedva podnošljivu napetost: Livio Badurina, Lada Bonacci, Anja Đurinović, Tina Hofman, Slavica Jukić, Maja Katić, Zrinka Kušević, Aleksandra Naumov, Jasna Palić Picukarić, Ivan Pašalić i Urša Raukar. Ne samo izrazima lica i odjećom, već načinom kako sjede ili stoje, kako stanje duha „opisuju“ obućom: prvo svi u papučama pa onda u čizmama (poput antipod između doma i okoliša), kako odlaze ostavljajući na stolicama prazne vjetrovke, kako iako živi naočigled nestaju – sve je to mučno, potresno, upozoravajuće! Livio Badurina tako čita tekst o ratnim uvjetima života s konačnim zaključkom da „imaš normalnih ljudi i imaš nenormalnih ljudi“ i da „ima zlih ljudi i s jedne i s druge strane“, da te obične, jednostavne rečenice zvuče gotovo karizmatično – ukoliko ih netko čuje i razumije!
Završne scene predstave su opet bez ljudi, na ekranima su samo projekcije voćnjaka, polja i magli koje se vuku krajolikom. Čujemo vjetar i rijeku, osjećamo tugu i pustoš. Netko je jednom rekao da su predstave Marine Petković Liker ljekovite. I jesu, slažem se – tamo gdje ona zareže, zaboli, ali odstranjuje tumor.