Napomena: nešto skraćena verzija teksta izvorno je objavljena 3. prosinca 2020. u Vijencu, br. 698
Prvi put u 28 godina postojanja dodjela Nagrade hrvatskog glumišta nije se održala uživo, već u virtualnom prostoru između studija HTV-a i domova laureata. Odluka o prelasku u virtualni svijet razumljiva je iz više aspekata – s jedne strane zbog pandemije, s druge kao logični rezime sezone dobrim dijelom realizirane u virtualnom svijetu, s treće kao razuman potez štednje. I dok odluku pozdravljam, realizacija je propala u neke nove kvalitativne ponore.
Autorski tim koji čine Mislav Donaj, Joško Lokas, Tarik Filipović i Ivan Miladinov, ujedno redatelj, u prvi je plan dodjele stavio domaćina, „svečanost“ pretvorivši u sedamdesetak minuta loše samoreklame Hrvatske televizije. Ključna ideja bila je promocija njenih emisija kroz najave kategorija i nominacija, no one su se kretale od tek gledljivih preko nategnutih do pretjeranih, poput navijačke iz studija Petog dana u kojoj se čulo: kao i 90-ih, skandirat ću Franjo, Franjo!. Uz te preduge najave, jedini uočljivi dio prijenosa bio je voditelj Tarik Filipović, koji se u prečesto „autoreferencijalnim“ komentarima prvoloptaški podsmjehivao svemu i svačemu, posebice zastorima koji su bezobrazno poklapali riječi nagrađenih. Upravo ti zastori svojevrsni su okidači gledateljskog bijesa. U ovoj HTV-ovoj sveprisutnosti samim je laureatima ostajalo točno 30 sekundi za zahvale, nakon čega su ih zastori na zaista uvredljiv način poklapali.
Što se tiče samih nagrada, posebice dramskih (koje su mi najbliže), podijeljene su po ključu – svakom (od „velikih“) ponešto, nezavisnima ništa, kao da ne postoje, što mi se čini golemim problemom. Posebice jer je nezavisna scena, usprkos novčanim problemima, i danas središnje mjesto izvedbenih istraživanja i pomicanja granica. Ako zažmirim na to nezavisno oko, smatram da su glavne nagrade stigle u prave ruke.
Posebice nagrada za najbolju predstavu Gavellinu Hotelu Zagorje (Olginu kritiku pročitajte ovdje) te za najbolju režiju njegovoj redateljici Anici Tomić. Najboljim suvremenim dramskim tekstom, dramatizacijom, adaptacijom, dramaturškom obradom ili dramaturgijom predstave proglašen je Martinićev Dobro je dok umiremo po redu, dok je istoimena ZKM-ova predstava nagrađena u kategoriji glavnog glumca (Pjer Meničanin) i sporedne glumice (Nataša Dangubić). Nagradu za glavnu žensku ulogu dobila je Jadranka Đokić za ulogu Nastasje Filipovne u predstavi Idiot HNK-a Zagreb, dok je sporednu mušku dobio Filip Detelić za ulogu Matule u Kerempuhovoj predstavi Gruntovčani. Ognjen Milovanović je za ulogu u predstavi Mačak u vreći GD Histrion proglašen najboljim glumcem do 28 godina, a istu je nagradu u ženskoj konkurenciji osvojila Antonija Mrkonjić za ulogu Anje u Višnjiku HNK-a Osijek, Gavelle i OLJK-a.
Najboljom lutkarskom predstavom ili predstavom za djecu i mlade proglašen je Flekavac GKL-a Rijeka, koji ne pripada u vrhunce tog kazališta, ni redateljice Renate Carole Gatica, no… Kad smo kod te kategorije, Zoran Vakula u najavi je spomenuo lutkare i druge koji vesele djecu i mlade, svevši lutkarstvo tek na zabavu za djecu i mlade, čime je posredno ukazao na njegov ključan problem u hrvatskom kazalištu. Vlastita ga struka ne priznaje kao samosvojnu umjetnost koja se, poput plesa, može obraćati svim gledateljima, već je gura u isti koš s kazalištem za djecu i mlade s kojim dijeli tek dio potencijalne publike, što rezultira nerazumijevanjem od strane gledatelja koji se kazalištem bave hobistički i(li) „najavljivački“. Lutkarstvo je mnogo starije od kazališta za djecu, njegovi počeci dotiču se početaka izvedbenih umjetnosti, a mogućnosti daleko nadrastaju isključivo dječju publiku. Samim time smatram da je krajnje vrijeme da se te dvije kategorije odvoje, na zadovoljstvo i jednih i drugih.
Najboljim glumcem u spomenutoj kategoriji proglašen je Maro Martinović za ulogu Joze Brajice u predstavi Mi i oni ZKM-a, dok je Amanda Prenkaj nagrađena za ulogu u predstavi Ako kažeš, gotov si zagrebačke Žar ptice. Samim time, nagradu za predstavu u cjelini dobila je lutkarska predstava, no među nagrađenima (i nominiranima) nije bila ni jedna lutkarska uloga. I iz ovog je vidljivo da je nužno oblikovati i zasebni žiri za ove kategorije jer o njima odlučuju ljudi koji su se posljednji put susreli s tim umjetničkim izrazima „dok su im djeca bila mala“. Također, silno nedostaje nagrada za režiju u istim kategorijama
Dragan Despot zasluženo je dobio nagradu za ulogu u dramskoj seriji Novine, baš kao i Hana Veček za režiju odlične radiodrame Ne zaboravi pokriti stopala Espija Tomičića (Igorovu kritiku pročitajte ovdje).
Komedijin Jesus Christ Superstar osvojio je nagradu u kategoriji operete / mjuzikla (Olginu kritiku pročitajte ovdje), Ervin Baučić nagrađen je za Judu u istoj predstavi, Leonora Surian Popov za Normu Desmond u mjuziklu Sunset Boulevard HNK-a Ivana pl. Zajca, dok je Ozren Prohić nagrađen za režiju Komedijine Grofice Marice. Budućnost se osmjehuje Fabijanu Pavlu Medvešeku, čije je oblikovanje lika Chea u Eviti riječkoga HNK-a proglašeno najboljim među izvođačima mlađim od trideset godina.
U plesnoj umjetnosti najbolja je predstava Podivljalo Ane Kreitmeyer i Sonje Pregrad u produkciji Četveroruke. U svojih trideset sekundi Ana Kreitmeyer izrazila je zadovoljstvo jer će nagrada omogućiti predstavi još jednu izvedbu, što dovoljno govori o trenutnoj situaciji plesne umjetnosti. Najbolju koreografiju potpisuje Mateja Bilosnić za Gozd-danse macabre Zadarskoga plesnog ansambla, nagradu za najbolju mušku ulogu dobio je Marin Lemić za ostvarenje u predstavi Transformeri u produkciji UO ON/A, dok je za najbolju žensku ulogu nagrađena Ana Vnučec za ostvarenje u predstavi Conversation pieces u koprodukciji Studija za suvremeni ples sa Zavodom Mirabelka, ZPC-om i TSP-om.
Nagradu za izniman doprinos kazališnoj umjetnosti dobio je ansambl predstave Dijete našeg vremena u produkciji splitske Playdrame (razgovor o predstavi pročitajte na linku), Ivo Knezović nagrađen je za scenografiju u mjuziklu Jesus Christ Superstar, dok je Doris Kristić nagrađena za kostime u predstavi Idiot. Nagrade za svekoliko umjetničko djelovanje sasvim su zasluženo dobili Ivica Boban i Giorgio Surian, koji, srećom, nisu bili ograničeni na pola minute.
Zaokružimo li, dodjelu su nepravedno i u potpunosti progutali auto/anti-reklama HTV-a i nametljiva sveprisutnost Tarika Filipovića, dok je same nagrade okarakteriziralo podilaženje „velikima“ nauštrb „malih“, uz uobičajene paradokse.