Napomena: kritika je izvorno objavljena 9. 4. 2020. u Vijencu, br. 681

Dok kazališta šute, a predstave skupljaju klikove po društvenim mrežama, jedan dramski izraz prkosi svim zdravstvenim i prirodnim katastrofama. Riječ je o radiodrami, koja oduvijek ima vjerne slušatelje, a ovih bi dana mogla biti odličan izbor svima koje muči nedostatak umjetničkih sadržaja. Iako se po recepciji ne može usporediti sa zlatnim danima u drugoj polovici 1960-ih godina, kad je skupljala nagrade na najvažnijim svjetskim natječajima, a slušanost mjerila u desecima tisuća, domaća radiodrama i danas je živa i aktivna te počesto (dodao bih i prečesto) jedina luka novim domaćim dramskim autorima i tekstovima. Jedan od tih je i Espi Tomičić, čija je drama Ne zaboravi pokriti stopala nedavno doživjela radiodramsku premijeru na Trećem programu Hrvatskoga radija te se može poslušati u njihovoj arhivi.

Riječ je o unutarnjem obračunu junaka s događajima koji su presudno djelovali na njega. Strukturno, dramu zaokružuje dio u kojemu se junak obraća očevu ubojici. Iz tog okvira izrastaju plodovi jednog predugog rafala iz kalašnjikova koji je ubio voljenog tatu, kriminalca i nasilnika (ili ne). Početni se monolog s razvojem radnje pretvara u unutarnje dijaloge junaka i nekoliko likova, od oca i brata do bake. Oni su oblikovani istim glasom, čime postaju dio junakova unutarnjega svijeta, koji su dobrim dijelom i oblikovali. Uvođenjem tih likova autor umnaža fokus gledanja na jednu sudbinu, od brata kojeg je nasilni otac pretvorio u nasilnika i majke koja je nakon očeve pogibije pobjegla od djece do bake koja svojom ljubavlju prema sinu kriminalcu otvara u junaku pitanje je li on zaista jedina osoba koju nitko ne voli. To unutarnje okruženje ne nudi odgovore, već umnaža pitanja, stoga junak bježi dublje u vlastitu intimu, jednosmjerno dijalogizirajući s čovjekom od kojeg je sve počelo (ili nije) – ubojicom vlastita oca, pretvorivši ga u svog najintimnijeg slušatelja. Ipak, ni u toj dubini intime, koju autor na nekoliko mjesta zgodno odmiče od realnoga svijeta (primjerice, vičući za ubojicom „Ej, stani“, da bi ubrzo korigirao događaj komentarom da se nikad ne bi derao za njim), ne uspijeva pronaći vlastito pomirenje s predugim rafalom.

Redateljica Hana Veček i ton-majstor Tomislav Šamec junakov su unutarnji svijet smjestili u auditivnu intimu građenu dijalogom junaka sa samim sobom i tišinom, tek pokojim tonom klavira i rafalom kao stalnim podsjetnikom (autor je odmjerene i diskretne glazbe koja podjednako progovara zvukom i šutnjom Marko Lucijan Hraščanec). Ritam predstave redateljica je nadzirala i gradila stalnim, logično uvođenim izmjenama, od monološkog obraćanja ubojici do unutarnjih dijaloga, od guste tišine do kontrolirane povišenosti, stvarajući cjelinu koja je suptilno gradirala do kulminacije i konačnog pomirenja (sa samim sobom).

Rakan Rushaidat u junaku je utišao ljutnju i bijes prema ubojici, pretvorivši ga u vjerna slušatelja i sustanara u junakovoj glavi. Tim je pristupom otvorio prostor za izmjene i gradiranja, čemu je pristupio bez naglih skokova. Dodatnu dinamiku stvorio je oblikujući glasove unutar junaka diskretnim razlikama u intonaciji i boji, dok je slojevitost tog zatvorenog svijeta pojačao pomacima pozicije u odnosu na mikrofon, čime je junakov apstraktni auditivni svijet učinio trodimenzionalnim.

Zaključno, radiodrama Ne zaboravi pokriti stopala nastala po odličnom predlošku Espija Tomičića redateljski je promišljen i precizan, glumački suptilan i slojevit auditivni uron u unutarnji svijet junaka koji daleko nadrasta kapacitet jedne ljudske intime.