Terapija smijehom je jeftina, dostupna i prilično učinkovita, u što su se mogli uvjeriti gledatelji predstave „Predsjednici&ca“ autora Tarika Filipovića i Borisa Svrtana u režiji Tarika Filipovića na praizvedbi u zagrebačkom Satiričkom kazalištu „Kerempuh“ (24.10.2020.).
Opisana kao „pretposljednja večera“, predstava prati sastanak bivših državnih poglavara koji pokušavaju zajedničkim djelovanjem preporoditi Hrvatsku. Pozivom na večeru okupljaih Kolinda Grabar Kitarović (1968.) pa, donoseći prigodne darove, pristižu Ivo Josipović (1957.), Stjepan Mesić (1934.) , Franjo Tuđman (1922.-1999.) i Josip Broz Tito (1892.- 1980.). Mjesto susreta je tradicionalno namješten „građanski stan“ (Damir Medvešek) odnosno soba u čijoj se pozadini nalazi dugački stol za večeru, sa strane klavir, a u prednjem planu četiri fotelje sa stolićima za piće. Ugledni gosti odjeveni su očekivano (Vedrana Rapić): Tito u bijeloj uniformi, ostala trojica u odijelima i domaćica u jasno plavom komplet.
Dobro poznate fraze, izjave i monolozi (sačuvani u pisanim i elektroničkim medijima) pojedinih govornika popraćeni su duhovitim komentarima ostalih sudionika („politički nekorektnim“, dakle smiješnim), a kada počnu padati žešće primjedbe, uvijek je tu pomirljiva domaćica…
Sama ideja predstave pomalo podsjeća na izuzetno duhovitu i popularnu predstavu „Spika na spiku“ (SK Kerempuh, 1992.) Borisa Svrtana i Dražena Kühna, pa je to Svrtanovo iskustvo itekako pomoglo u osmišljavanju ove predstave o bivšim predsjednicima. Trebalo je dosta domišljatosti da se povežu autentične političke izjave sa zafrkantskim primjedbama: aludirajući na čuvenu Tuđmanovu izjavu o „crnim, zelenim i žutim vragovima“ tvrtka Benetton proglašena je najvećim Tuđmanovim neprijateljem, Titov odnos prema protivnicima opisuje se kao „mjerenje temperature s pištoljem na čelu“, potaknuto suvremenim masovnim mjerenjem temperature, a iseljavanje Hrvata se opisuje kao „Hrvatska do Dublina, čak Reykjavika“.
Podbadanja i prepucavanja izmjenjuju se vješto i bez zastoja, ali glavni doprinos predstavi su odlične glumačke interpretacije. Izgledom, hodom, gestama, grimasama, bojom glasa i načinom govora petero je glumaca u potpunosti dočaralo naše mrtve i žive vlastodršce. Najučinkovitiji su bili Boris Svrtan kao Tito i Tarik Filipović kao Tuđman jer su njihovi „predsjednici“ nesumnjivo bili najslikovitiji karakteri: koliko smo se puta čudili Tuđmanovim uzrujanim govorima i arhaičnom rječniku ili Titovom ponavljanju istih pojmova izrečenih neobičnim naglascima.
Hrvoje Kečkeš je svojeg Mesića, veseljaka i vicmahera (đilkoša), naglašeno razigrao, dok je Siniša Miletić u ulozi Josipovića imao vrlo zahtjevan zadatak jer se teško „sprdati“ s pristojnim i nenametljivim čovjekom (što su mu zamjerali tokom mandata). Ornela Vištica u ulozi bivše predsjednice nije dopustila pretjerano ismijavanje: iako je naznačila njezinu zaigranost i populizam, nije propustila ukazati da se radi o zgodnoj ženi (Tito joj se obraćao s „Gertruda“, što je silno razveselilo stariju publiku u dvorani). I na kraju večeri, naši su državnici shvatili da „pojeli nismo ništa, zaključili nismo ništa“ – možda se opet sastanu?!
Ova dinamična i duhovita predstava djeluje poput melema u ovim napornim vremenima. Ipak, nije li se posizanjem u obilje „povijesne zbiljnosti“ mogla iznjedriti žešća predstava koja bi, umjesto smijuljenja, izazivala grohot?