44. dani satire Fadila Hadžića u zagrebačkom Satiričkom kazalištu „Kerempuh“ razlikovali su se od dosadašnjih novim terminom (rujanskim umjesto lipanjskim, 12.- 26.9.2020.), manjim brojem predstava i isključivo domaćim izvođačima (do zadnjeg se časa očekivao dolazak slovenskih kazališta) zbog dobro poznatih, nebrojeno puta spomenutih razloga. Uslijed novonastale situacije u programu su prevladavale predstave zagrebačkih kazališta, a od tri gostujuća kazališta, dva su došla iz Splita (HNK i Playdrama), a jedno iz Dubrovnika (KMD).
Natjecateljski program Dana satire zatvorila je (24.9.) predstava HNK Split „Lepurica“ u režiji Marija Kovača (22.11.2019.) Dramaturginja Ana Prolić napisala je tekst prema drami „Pigmalion“ Georga Bernarda Shaw, a po Rječniku narodnih riječi „lepurica“ znači lagano poput perja. Irski dramatičar G.B. Shaw (1856.-1950.), poznat po britkom jeziku i vrlo duhovitim opaskama, napisao je priču o fonetičaru, profesoru Higginsu, koji susreće mladu, neuku i siromašnu cvjećaricu Elizu i slušajući njezin „sirovi“ govor, ustvrdi da bi je podukom lijepom govoru mogao uvesti („prošvercati“) u visoko društvo. Bistra Eliza u tome uoči svoju šansu i pristaje na podučavanje.
Ako poznajete daljnji tok priče nemam potrebu prepričavati, no ukoliko ne poznajete, onda ćete sami morati nabaviti primjerak drame. Valja podsjetiti da naslov originalne drame potječe iz antičke priče o kralju i kiparu koji se zaljubio u ženski kip koji je isklesao – odnosno zaljubio se u vlastito djelo. Prolić je u svojoj adaptaciji pomno pratila Shawovu priču, pri čemu je zbivanje smjestila u Split (dijalektima i imenima) i uspostavila antagonističke grupe ljudi. Uz urbane intelektualce među kojima su profesor Tartaglia (Marjan Nejašmić Banić), njegova majka (Snježana Sinovčić Šiškov) i kolega Gilić (Nenad Srdelić), susrećemo siromašne i promućurne članove obitelji Bitanga, kći Kate (Katarina Romac) i njezinog oca (Filip Radoš) i obitelj Brtjan, bogate i samodopadne skorojeviće, majku Anđelu (Nives Ivanković), kćer Afroditu (Petra Kovačić) i sina Franu (Pere Eranović). Ostali likovi imaju funkciju svojevrsnih pomagača: konobar/policajac (Stipe Radoje), novinarka (Andrijana Vicković) i spremačica (Andrea Mladinić) jer su oni tu kako bi u danom trenutku nešto uredili (dali piće ili napisali vijest o „eventu“).
Susreti su upriličeni u kazališnoj kavani (nakon premjere odnosno proslave Afroditina rođendana u kazalištu) i Trataglinom stanu, dakle u dva prostora koji se lako modificiraju (Davor Prah), dok su kostimi (Morana Petrović) uglavnom uspjeli pokazati neukus novih bogatuna i konzervatizam onih drugih. Možda nisam u pravu, ali mi se čini da je veća pažnja posvećena dominaciji kiča obitelji Brtjan nego Tartaglinoj poduci i Katinom preobražaju. Kako novac bez ikakvog kriterija otvara sva vrata, tako kazalište (hram umjetnosti!) postaje mjestom proslave Afroditina rođendana i to je možda ponajbolje osmišljena scena, najviše zahvaljujući izvanredno uvjerljivoj Nives Ivanković. Kao protuteža majci i sestri („pokondirenim tikvama“) Frane Brtjan ostaje jednostavan i ljubazan, što mladi, vrlo daroviti Pere Eranović decentno i vješto pokazuje.
Pokretač zbivanja, profesor Tartaglia, previše je stisnut (Nejašmić Banić) i teško vjerujemo da može usmjeriti Katu Bitangu, ma koliko ona žudila za znanjem. Jer se ona, nakon uspješnog nastupa u društvu gdje briljira monologom goropadne, no ukroćene Katarine (koju inače Romac igra u predstavi „Kroćenje goropadnice“ HNK Split), počinje pitati što će sama sa sobom, takvom novom i drugačijom? Za razliku od svojeg sina, gospođa Trataglia je vrlo precizno profilirana što Sinovčić Šiškov sjajno donosi. Mada frcnu duhovite iskrice poput Tartagline izjave nakon Katinog odlaska: „Pokupila je sve moje naglaske i pobjegla je“, emitiranja prikupljenih snimki izjava nekih javnih ljudi (Nevenka Kerum, Milan Bandić, Zdravko Mamić) koje Trataglia „snima“ zbog znanstvenih razloga ili dijaloga među članovima obitelji Brtjan, ono što smo pratili nije bilo posebno uzbudljivo. Tim više što se dijalozi povremeno, zbog preglasne glazbe (Tomislav Babić), nisu mogli u cijelosti čuti.
Uopće ne dvojim da je predstava stvarana s puno dobre volje, ali nije se uspjela niti tekstualno niti redateljski osmisliti suvisla predstava… je li se izgubio žar ili nije niti bilo vatre, možemo nagađati.