FSK: CIE ARTARA, "SYLVIA"
Prenježna za stvarnost
Sjajnom usklađenošću kazališta, filma i glazbe u predstavi 'Sylvia', Fabrice Murgia gradi svijet mlade žene, senzibilne i nesretne duše, nespremne za stvarni život
Objavljeno: 11.6.2020 9:15:18 AM
Izvor: kritikaz.com
Autor: Olga Vujović
"Sylvia" / Mara Bratoš

Nakon proljetnog posustajanja izazvanog epidemiološkim mjerama, Festival svjetskog  kazališta ozbiljno se razmahao u jesen 2020. pa u gotovo dvotjednim razmacima Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu ugošćuje poznate svjetske ansamble: nakon Pippa Delbona i njegove skupine (27.9.) s predstavom „Sreća“, nastupili su redatelj Fabrice Murgia (1983.) i Cie Artara iz Bruxellesa (12.10.) s predstavom „Sylvia“ (2018.).

Iza ovog naslova krije se priča o životu, nadanjima, strahovima i  tragičnoj smrti američke pjesnikinje Sylvije Plath (1932.- 1963.). Njezina neodoljiva potreba za pisanjem, prožimana grižnjom savjesti zbog toga što nije dorasla (intimno vjerojatno ni voljna) udovoljiti očekivanjima svoje okoline da besprijekorno funkcionira kao kućanica, supruga i majka, učinila je od mlade žene nesigurno biće, narušavajući njezinu ionako krhku mentalnu strukturu.

Iako bismo njezinu smrt samoubojstvom (trovanje ugljičnim monoksidom) mogli donekle pripisati tuzi zbog odlaska   supruga, engleskog pjesnika Teda Hughesa (1930.-1998.), povijest njezinih samoubilačkih pokušaja je prilično duga. Prvi zabilježeni pokušaj samoubojstva bio je 1953., kad je kao posve mlada djevojka uzela veliku dozu pilula (nakon čega je liječena električnim šokovima i inzulinskom terapijom), drugi devet godina kasnije kada je automobilom namjerno ušla u rijeku i treći, konačni, stavljanjem glave u pećnicu. Plath je nesumnjivo bolovala od depresije i njezina, upravo fanatična potreba za pisanjem bio je zaklon od stvarnosti. A tu se negdje zbivao i život, kao što stoji u pjesmi „Ženski Lazar“: „Umiranje je / Umjetnost, kao i sve ostalo./ Ja to činim izuzetno dobro.“ („Pjesme“, prevela Višnja Sepčić, Edicije Durieux, 1995.).

Murgia sudbinu žene i pjesnikinje Sylvije Plath dočarava nizom slika iz njezina života, tako da je smješta u različite ambijente (Rudy Saboung), dajući jednaku važnost scenama u kuhinji, za pisaćim stolom ili na zabavi. Upravo je bolno gledati izraz Sylvijina izraz lica dok odsutno miješa smjesu ili kada ne uspijeva razbiti jaje u posudu nego joj klizne na pod… Valja istaknuti da lik Sylvije  prikazuje nekoliko glumica, aludirajući na različite momente u njezinu životu pa iako nisu međusobno nalik, jasno je prema kontinuitetu zbivanja i ozračja da se radi o istom karakteru (Valerie Bauchau, Clara  Bonnet, Vanessa Compagnucci , Vinora Epp, Leone Francois, Magali Pinglaut, Scarlet Tummers, Jenifer Rodriguez). Odličan je odabir odjeće (Marie-Helene Balau), haljine i suknje iz sredine prošlog stoljeća jer je odrasla dob pjesnikinje trajala svega desetak godina.

Prikaz na velikom ekranu omogućuje praćenje brojnih detalja i emocija, budući da pred publikom (u takozvanom realnom vremenu) redateljica Juliette van Dormael snima filmski zapis. „Prijelaz“ od glumice na pozornici na tu istu glumicu projiciranu na ekranu stvara iznenađujuće učinke: kao da povećavanjem lica ulazimo u njezinu intimu. Posebno  upečatljive znaju biti scene pri preobrazbi snimki iz obojanih  u crno-bijele (poput vremenskog povratka). Uz dijalog koji uspostavljaju kazališna i filmska komponenta, treći sugovornik predstave je glazba skladateljice, klaviristice i  pjevačice An Pierle. Smještena na povišenju, zajedno s članovima svojeg kvarteta (Koen Gisen – bas klarinet, saksofon, gitara, udaraljke; Hendrik Lasure – kompjuteri; Casper Van de Velde – udaraljke), ona je stalna sudionica zbivanja pa se predstava ponekad čak označava kao „pop – opera“. Glazba nudi  vrlo široki spektar glazbenih izraza i emocija pa se mogu čuti razigrana džezistička sola, mukli,  grubi pomaci prema teško slušnom ili neočekivano ugodni, ovisno o Sylvijinim osjećajnim promjenama.

Sjajnom usklađenošću kazališta, filma i glazbe u predstavi „Sylvia“, Fabrice Murgia  gradi svijet mlade žene, senzibilne i nesretne duše, nespremne za stvarni život. Iako svojim pjesmama Sylvia Plath nije uspjela spasiti sebe, možda će  njezina poezija nekome biti smjerokaz.