Ljekovito je, ukoliko je ostvarivo, smijati se na vlastiti račun. Tješiti se da nije svako zlo za zlo! Ipak, neke su nevolje malo previše izravne, naporne ili dugotrajne da bi ih „krhko“ ljudsko biće lako prihvatilo. Na primjer, pojava zarazne bolesti dopunjena potresom i poplavom – ipak malo previše za jedan grad (Zagreb): još da su se barem malo rasporedile, a ne ovako hop, odjednom! Međutim, postoje i one, ne tako drastične nevolje, poput recimo, majstora u kući.

„Nakon svega, prestala sam na majstore gledati s predrasudama. Svaki od njih je neispričana priča i to mi pomaže da ne gubim živce i u svom domu  gledam predstavu sastavljenu od naših anegdota“, zapisala je svoje iskustvo pretočeno u dramski tekst autorica predstave „Majstori“ Ana Tonković Dolenčić.

Zbivanja su razmještena na tri kata stambene zgrade u kojoj stanari pokušavaju majstore uvjeriti u hitnost rješavanja vlastitog problema pa nastaje „natjecanje“ između „krpanja“ rupe na krovu i uređenja narodnjačkog kluba. Naime, majstora je malo, neki nisu baš pravi majstori, a nekima je draže popiti i pročavrljati (kako bi dobro razmislili).

Redatelj nove predstave Kazališta Moruzgva je Krešimir Dolenčić, a praizvedba predstave „Majstori“ održana je u Hrvatskom kulturnom domu na Sušaku (Rijeka, 25.9.2020.), čime je „ovo angažirano kazalište koje u umjetnosti vidi mogućnost poboljšanja svijeta koji nas okružuje“ na izravan način pokazalo kako je svaka kazališna sredina jednako važna.

Zahvalna tema i dobro odabran trenutak za izvedbu trebali bi  ovu predstavu učiniti hitom… Tekst obiluje stvarnim, prepoznatljivim situacijama bliskim svakome tko se bavio rješavanjem bilo koje vrste kvarova u svojem stanu. Međutim, glavnu pripovjedačku nit ometaju elementi fantastike, preduge i prečeste epizode i zgodni, ali nepotrebni redateljski  „sažeci“ još neodigranih prizora, tako da realnih sat i pol igre djeluje znatno dulje. Scenografija (Irena Kraljić) prikazuje bilo koji mogući prostor u adaptaciji, dok se odjećom (Martina Ptičar) ocrtavaju karakteri likova uz mogućnost brzog presvlačenja kod glumaca koji igraju dvije uloge (Matija Šakoronja, Hrvoje Barišić, Dražen Bratulić).

Profil svakog pojedinog lika je  vrlo jasan, a tome uvelike doprinose glumci: Barišić kao ležerni zidar Momčilo, ali i užurbani organizator Nedjeljko; Bratulić kao intelektualac Richter (sve manje volimo to prezime!) umotan u zaštitno odijelo zbog pretjeranog straha od korone i pripiti, nezadovoljni građevinac Martin Hrženjak Pajcek; Šakoronja kao emigrant – zidar Abdul i poduzetnik Božo Prnjić. Upravo je ulogu agresivnog (uz njega je Gojko, pištolj) poduzetnika Prnjića, ljubitelja „pevaljki“ i osobe koja sve rješava novcem, Šakoronja odlično odglumio: iako niskog rasta, svojim živčanim pokretima i obiljem grimasa, on  savršeno dočarava određeni tip ljudi kojim je preplavljeno naše društvo (utopija  je, naravno, njegov  dogovor s ostalim stanarima). Ecija Ojdanić ulogom Milene Cvrčak razbija predrasude kako žene ne mogu raditi građevinske poslove (mislim da će poduzetnici reći: hm?!), no čini mi se da bi osobine lika mogle biti istaknutije. Jasna Palić Picukarić u liku izbezumljene Jagode Maleković pokušava uvjeriti majstore da joj dođu popraviti krov, pri čemu izvrsno modelira bespomoćnu, ali upornu ženicu. Prijeti, umiljava se, penje se po ljestvama i osvjetljava štetu, samo kako bi pokazala nužnost i hitnost popravka. Onako sitna i plavokosa, budi puno razumijevanja, čak i kod majstora. A tek kada zapjeva!

Komedija na temu majstora u kući nudi neiscrpno vrelo najrazličitijih mogućnosti, ali u ovoj fazi igranja (a praksa radi majstora!) još se nisu ostvarili potencijali!