Sezonu obilježenu dvojbom oko odlaska u kazalište, Hrvatsko narodno kazalište u Osijeku počelo je premijerom (25.9.2020.) predstave „Trenk iliti divji baron“ opisane kao „pučki igrokaz s pjevanjem i mudroslovljem“ u režiji Marija Kovača (kritika na izvedbu 28.9.2020.). U tom su „igrokazu“ autori ili kako su ih nazivali (Milovan Tatarin) „trokefalni autor“ Tahir Mujičić, Boris Senker i Nino Škrabe (rođeni su godine 1947. i nakon diplome iz komparativne književnosti na zagrebačkom FF, zajedno su pisali dramske tekstove u razdoblju od 1971.-1984.) ispisali svoju verziju „lika i djela“ baruna Franje Trenka (Franz von der Trenck, 1711.-1749.), uspješnog austrijskog pukovnika i ljubimca carice Marije Terezije (1717.-1780.) u čijoj se službi hrabro borio u austrijskom nasljednom ratu (1740. – 1748., Šleska, Austrija, Bavarska, Češka) na čelu čete oformljene od dragovoljaca i pomilovanih hajduka pod imenom Trenkovi panduri.
Prgave naravi, sklon kavgama i kocki, Trenk je sudjelovao u brojnim dvobojima (102), ali je također slovio kao ljubitelj žena i vješt ljubavnik (legendarna epizoda s caricom u vinskom podrumu kutjevačkog dvorca). Optužbe za okrutno postupanje s vojnicima, silovanje žena, pronevjeru državne blagajne, primanje mita za puštanje pruskog kralja Fridrika II. i planirana pobuna protiv carske vlasti odvele su ga na sud. Iako su se optužbe pokazale neutemeljenima, Trenkovi su protivnici vrlo predano rovarili protiv njega pa je u konačnici osuđen na doživotnu tamnicu (Spielberg u Brnu). Temperamentan i nagao u nastupu (osobito na vojnom pohodu uz prodornu glazbu) Trenk je u legendama zapamćen kao pomalo „divlji“ lik. Naš troglavi autor prikazao je Trenka kao nježnu, sentimentalnu dušu sklonu čitanju i pjesništvu, pristojnih manira i nesklonog nasilju. Umjesto oružja, ovaj Trenk nosi naramak knjiga; umjesto pohote prema ženi osjeća žalost zbog njezinih pogrešnih naglasaka („Lijepa usta, a krivo artikuliraju“); uživa u krajoliku, ali se grozi ljudske naravi. Budući da Trenka bije glas okrutnika (silovanja, krađe, ubojstva), praćen svojim pobočnikom, pandurom Pavlom Poslušnym, pravim krivcem sviju nabrojenih zala, hita u Beč opravdati se ljubljenoj vladarici.
Zahvaljujući mogućnosti okretanja scenografije (Davor Prah) na pozornici se izmjenjuju dva ambijenta: bečki dvor u kojem carica Marija Terezija udovoljava svojim erotskim porivima (iscrpljujući momke) dok čeka svojeg omiljenog pukovnika Trenka i različiti prostori (močvara, mlin, krčma i slično) u kojima se prikazuju dogodovštine Trenka i pandura Paje na putu prema Beču. Izmjena prikaza carske odaje (nakinđurena poput operetne scene) i lokacija na putu, vremenom postaje monotona: niti se kod carice zbiva nešto novo, niti se scene u kojima Pajo opći sa ženama i ubija muškarce dinamikom razlikuju. Bile one guščarica (Zdenka Šustić),mlinarica (Antonija Pintarić), krčmarica (vrlo dobra Selma Mehić), gospođa (Ivana Soldo Čabraja), grofica (Antonija Mrkonjić) ili milostiva (Jasna Odorčić), sve ide kao po „špranci“ („Princip je isti, sve su ostalo nijanse“, Balašević): malo verbalnog natezanja, malo tjelesnih nepodopština, grupiranje naoružanih „oštećenih“ žena i potjera za Trenkom. Slično je i sa umorenim muškarcima (koji se, po svemu sudeći, preobražavaju u zombije?!): arambaša (Lino Brozić), pandur (Aljoša Čepl), dželat (Armin Ćatić), pater (duhoviti Matija Kačan) ili dragun (Duško Modrinić) umru, pa nakon kratkog vremena živnu i zgrčeni zajedno krenu u potjeru za Trenkom.
Je li to redateljska koncepcija ili je to tako bilo zamišljeno i prilikom narudžbe ovog djela 1984. za ovo isto kazalište (tadašnji intendant Zvonimir Ivković) teško je sada prosuditi, ali da taj kružni pristup ne doprinosi živahnosti postaje očigledno već na polovici predstave. A predstava ima elemenata koji bi je trebali činiti živahnom: vrlo dobra glazba Tomislava Babića, glumci koji znaju i mogu pjevati, baletni ansambl (koreograf Branko Banković) i veseli, pomalo operetni kostimi Nikoline Miletić.
Vladimir Tintor u ulozi pjesnički nastrojenog Trenka tek djelomice i povremeno uspijeva pokazati persiflažu svojeg junaka. Dok je Tintor sav uređen kako i odgovara uglednom i profinjenom barunu, njegov pratilac, opaki pandur Pajo, u interpretaciji Ljubiše Milišića, prava je suprotnost izgledom i načinom – robustan, razbarušen, glasan i neumjeren – čime se ostvaruje dobra protuteža. Anita Schmidt u ulozi carice Marije Terezije (kojom obilježava 40 godina umjetničkog rada) ostala je na razini prikaza (navodne) caričine seksualne nezajažljivosti, dok je Miroslav Čabraja svojom interpretacijom dvorskog kancelara Luje Königsecka („osobe u sjeni“) na komičan, zastrašujući i vrlo uvjerljiv način prikazao istinske kreatore političke moći. Osobito prilikom pisanja „Trenkove autobiografije“!
Nabijena početnom dobrom energijom, predstava „Trenk iliti divji baron“, usprkos šarenilu, raspjevanosti i predanosti svih protagonista, tokom izvedbe se nekako neobjašnjivo „ispuhala“ (kao da je odjednom ponestalo čarobnog praha!).