Kazališna je predstava cijeli jedan svijet stisnut u jedan do dva sata. Svijet koji živi samo sada i ovdje, tada i tamo. I poput svog stvarnosnog parnjaka, traje u uzletima i padovima, osmijesima i suzama, dosadi i napetosti. Ako se svi ti elementi dobro slože i zapakiraju, gledatelj će iz kazališta izaći ispunjen, ako se brod nagne ukrivo, osjetit će iscijeđenost i muku. Gnijezdit će se u sjedalu, pogledavati na sat, osluškivati mobitel, crtati po tekici u krilu. Vrlo rijetko gledatelj će u potpunosti zaboraviti stvarni prostor i vrijeme, u cijelosti se prepuštajući kazališnoj magiji. Jedan od tih trenutaka u kojima je potpisniku ovih redova sve utihnulo, prostor i vrijeme i svijet izvan scene, bila je predstava Mistero Buffo nastala u produkciji Grupe i Triko Cirkus Teatra.
Od trenutka kad je stupio na scenu i zakoračio u svijet predstave, Dražen Šivak u potpunosti je zavladao njome (i mnome), i to ne snagom scenske energije, neprekidnim napadima humornim strelicama, pretjeranim emocijama, niti šarmantnom komunikacijom s publikom, već preplićući sve te i još mnoge dodatne elemente, stvorivši savršen omjer za izuzetan izvedbeni doživljaj. U tome su mu pomogli njegov diskretni scenski partner, glazbenik Igor Dorotić i Dario Fo, odnosno njegovi maestralni komični misteriji među kojima su Šivak i redateljica Lee Delong izabrali Rođenje glumca, Lazarovo uskrsnuće i Bonifacije VIII.
U odabranim pričama Fo oštro, ali bez napadne gorčine, već foovski omotano u srednjovjekovlje, cinizam, satiru i gorki humor, kritizira crkvu, državu i moćnike svih vrsta, prostora i vremena. Foovi žestoko okrutni i duhoviti tekstovi postali su Delong i Šivaku polazne točke za scensko istraživanje moćnika, čiji je rezultat neopisivo živa i komunikativna monodramska igra sa samim sobom, odnosno s brojnim likovima koji su uskakali u Šivaka i poput lutke ga istom oživljavali i napuštali. Šivak im se svima prepuštao bez zadrške, umnažajući se i time u potpunosti brišući jednosmjernost monodrame.
Kao da to nije bilo dovoljno, priče je povezao izletima iz fikcije, stvarajući dodatne dijaloge, ovaj put između priče i stvarnosti, iznenađujući stalnim obratima i izmjenama, iz osmijeha u gorčinu, iz suza u komiku. I cijelim je tijekom zadržao punu koncentraciju te je svaki lik, ma koliko kratko scenski živio, karakterno oblikovao i izdvojio iz mase drugih likova. Jednako uvjerljiv bio je u nenametljivoj, no izuzetno sugestivnoj komunikaciji s publikama te vrlo duhovitim, zaigranim i natjecateljski intoniranim zvučnim dijalozima s Dorotićem i njegovom glazbom te svjetlom Vesne Kolarec.
Gusto izvedbeno tkanje Šivak je dodatno umnožio slojevitom teatralnošću, posebice nakon prve priče Rođenje glumca, čiji se sadržaj na zastrašujući način upisao u život njenog tvorca Darija Foa i njegove životne suputnice France Rame. Isticanjem te poveznice Šivak je podcrtao istinitost scenske fikcije, dovevši je gotovo u poziciju stvarnosti, što je podgrijavao kasnijim diskretnim i sugestivnim izletima iz igre u stvarnosnu komunikaciju s publikom.
Sve što je Fo napisao, a Šivak odigrao, ma koliko bilo umjetnička reakcija na povijesne događaje ili zapise (slika u slučaju Lazarovog uskrsnuća), u našim prostorima i vremenima djeluje poput dokumentarističkih zapisa. Moćnici više i okrutnije gaze sve ispod sebe, crkva je više nego ikad zaboravila na vjeru, zamijenivši je (medijskim) manipulacijama u funkciji zgrtanja moći i bogatstava, a mali čovjek u svemu tomu tek pluta ili tone. I sve je isto kao nekad. U crkvi, politici ili kazalištu. Dok odabrani bez obzira na rad dobivaju poticaje i projekte ma kakvi bili, nepravedno umanjeni skupljaju novce za projekte kroz crowdfunding kampanje, baš kao što je Dražen Šivak skupio za ovaj istinski kazališni biser.
IBez obzira na kvalitetu, ova predstava, nažalost, neće promijeniti svijet jer je to nemoguće u danim okolnostima. Uostalom, nije nam rekla ništa što ne znamo, ali je, baš kao Šivak u izletu iz fikcije u dvostruku stvarnost, podcrtala paradokse s kojima se moramo nositi i koji nas lome i dave. Sve nam je jasno, jasnije nego prije, i ne preostaje nam ništa drugo nego boriti se. I potonuti ili isplivati. Baš kao što je isplivao Mistero Buffo, taj grandiozan prikaz moralnih dubina u kojima smo bili i ostali, ali i pokazatelj da izvrsnošću ipak možemo isplivati iz njih.