Legendarna biokovska kulturna manifestacija „kKuTz“ (ka Kultura u Tučepskim zaseocima) nije ovogodišnjeg, rednim brojem petnaestog, ljeta ustuknula pred nevidljivim  napasnikom, nego se stisnula i pritajila. Umjesto u dva ljetna mjeseca i nekoliko zaseoka, zbivala se samo tri kolovoska petka i samo u zaseoku  Srida Sela (Moča). Nakon dvije „ženske“ predstave  (Cabaret „Preko veze“ i „Kaučsurfing“), na planinu koja guta neoprezne, uspela se Kazališna grupa „Lectirum“ s predstavom „Ne daj se, Njofra“ Milana Grgića u režiji Zorana Mužića (21.8.2020.).

Milan  Grgić (1934.-1997.)  stekao je veliku popularnost  zahvaljujući pisanju libreta za mjuzikle koje je skladao Alfi Kabiljo (najpoznatiji je svakako „Jalta, Jalta“) , ali jednako  tako  omiljen je i njegov dramski opus u kojem dominiraju komedije. Iako je nastala prije gotovo četiri desetljeća, komedija „Volim Njofru“  još i danas živi u sjećanju publike, ne samo zbog duhovitih zgoda već i zbog izuzetnog Ive Serdara (1933.-1985.) u ulozi Jurice.

Priča  o Jurici i njegovoj obitelji sa zetom Njofrom kao „pojačanjem“ nastavlja se u komediji „Ne daj se, Njofra!“  u kojoj  trudna Lidija i nezaposleni Njofra dolaze stanovati Lidijinim roditeljima, Jurici i Eli. Sve očekivane peripetije koje izaziva zajednički život različitih naraštaja u malom stanu (uz „urođenu“ netrpeljivost tasta prema neželjenom zetu) Grgić pretvara u niz duhovitih dijaloga. Tako, na primjer, u ugovoru o „korištenju stambenog prostora“,na kojem inzistira Jurica, stoji da „muški član BPM (bračnog para Marić, dakle Njofra) ima ograničen radijus kretanja: „U dnevnom boravku nemaš što tažiti“, trakama mu se omeđuje „marš ruta“, a dobiva i  rok iseljenja… Neočekivano, suživot se vremenom pokazuje prilično uspješnim, pa  svi zdušno pomažu Njofri pri traženju posla (dolazak unuka očito doprinosi Juričinom naglom „smekšavanju“).

Iako se situacija pri pronalaženju posla desetljećima nije suštinski promijenila (i dalje vladaju veze i nepotizam), iskristalizirale su se neke nove vrline. Odjednom postaje vrlo važno je da je netko „Hrvat i katolik“ (mada još uvijek ima prilika kada nije na odmet deklarirati se ljevičarom). I dalje je presudno poznavanje ključnih ljudi, uglavnom političara. „Ja njemu namjestim vepra, on meni ne može zeta“ ogorčeno izjavljuje Jurica kada mu lovački sudrug, moćnik, odbija pomoći. Ipak, Jurica poznaje nove političare – Vilima Matulu. Ta dosjetka neočekivano iznikla iz usta „Lectirovog“ Jurice u interpretaciji Pere Juričića naglašeno je komična zato što je Matula, inače izvrsni  glumac, postao član Političke platforme „Možemo“ koja se bori za pravednije društvo, tako da Jurica ubrzo zaključuje da od njega baš i nema koristi. U traganje za „moćnim čovjekom“ uključuje se i supruga (Mirta Zečević), ali ni tu nema sreće. Ipak nezaboravno je smiješna pantomima vezana uz lijevu ruku! Svi pomno čitaju novinske oglase, ali niti „bandera oglasi“ nisu isključeni…

Duhovit tekst i ležerna režija glumcima daju mogućnosti koje oni ne propuštaju, što se posebno odnosi na Peru Juričića (1945.), ironičnog i pomalo zločestog tasta punog podrugljivih opaski na račun zeta Njofre (Mladen Čutura), ali koje ne mimoilaze niti kćer (Katarina Perica). Pomalo neobična scenografija (Miljenko Sekulić) asocira na potrebu uređenja stana, dok je odjeća odraz pristojnih, ali skromnih ljudi. Osim nedvojbenih aktualnosti, teško je iz same izvedbe prepoznati koliko se suvremenih opaski infiltriralo u originalni tekst, ali je sve jako poznato i „normalno“.

Iz  glumačkog kvarteta već sam izdvojila Peru Juričića koji predano oblikuje svog Juricu, prepuštajući se lepezi osjećaja  od početne tvrdokornosti prilikom uvođenja kućnog reda preko postupnog „labavljenja“ nametnutih pravila do završne nježne brige za dobrobit mladih ukućana. On to ostvaruje bez zadrške i kalkulacije, tako da mu potpuno vjerujemo – nama naočigled Jurica zamjenjuje Peru i tek gašenjem reflektora prepoznajemo da je sve bila „samo“ gluma.  Parafrazirajući  naslov Marquezovog romana (Ljubav u doba kolere) mogla bih ustvrditi da „kazalište u doba korone“ može biti vraški naporan posao, od nesigurnosti oko termina i mjesta izvedbe  do zdravlja protagonista i publike, pa se time trenutačno bave samo oni najspremniji i najizdržljiviji. Poput one dosjetke u kojoj ću promijeniti prvotni glagol i poručiti da ne glume lijepi nego uporni. Ili drugim riječima: ne daj se Lištekaza!