Pojava masovne epidemije mnogim je ljudima promijenila radne navike i ustoličila pojam „rad od kuće“. Međutim,  oduvijek su postojala zanimanja kojima je to bio uobičajeni  način djelovanja, a to su pisci („pisanje je samotnjački posao“). Jedina možebitna novost sadašnjeg trenutka u njihovom radu je odabir drugačijih tema pa su se „novi“ međuljudski odnosi počeli oslanjati na opise moguće zaraze, izolaciju, ograničene tjelesne kontakte, nametnutu usamljenost ili sputano kretanje koje završava druženjem na daljinu (telefonom ili on line). Pojavio se i termin „rizična grupa“ pri  opisu  starijih  osoba koje su pokleknule pred virusom ili pred novim životnim navikama. Mada se volimo tješiti da nije svako zlo za zlo, treba prilično napora da bi se prepoznala dobrobit u onome što nas trenutačno okružuje… Ali kako pisci, redatelji i glumci često nisu „ljudi od ovoga svijeta“, neki od njih su odlučili „upregnuti“ COVID-19 (Coronavirus Disease 2019.) u jaram inspiracije.

Dramaturginja Jelena Kovačić i dramski pisac Ivor Martinić pozvali su devetnaest dramskih pisaca mlađe i srednje generacije „da kroz monološku formu progovore o životu u izolaciji i svemu onome što takav život sa sobom potencijalno nosi“ (časopis „Kazalište 81/82/83, 2020., HC ITI). Od napisanih  drama (suradnjom portala drame.hr, Saveza scenarista i pisaca izvedbenih djela i časopisa Kazalište) nastala je predstava „Monovid-19“ u adaptaciji Jelene  Kovačić i režiji Anice Tomić.

Predstava je podijeljena u tri logične cjeline koje se odvijaju usporedno  i da bi se odgledala u cijelosti, treba tri večeri pohoditi Zagrebačko kazalište mladih. Svaka cjelina sadrži po  šest monologa (ukupno osamnaest priča) postavljenih na različitim mjestima unutar kazališne zgrade u tri odvojene  izvedbene putanje. Obilazeći poznate i zaturene kazališne kutke, gledatelji ulaze u posebno osmišljene prostore gdje susreću takozvane obične ljude, ali i one koje  nikada neće u stvarnosti sresti (Melania Trump, Rikard III., Marianne  Faithfull) pri čemu prate njihove sudbine profilirane  neočekivanim životnim uvjetima (kostime i scenografske elemente iz fundusa ZKM-a izabrale su Marta Žegura i Anica Tomić). Završna, devetnaesta priča (Dino Pešut „Nebo iznad Zagreba“) dovodi sve tri grupe gledatelja (u svakoj smije biti samo trinaestoro ljudi) u kazališno dvorište da bi zajednički poslušali poruke golog anđela (Dado Ćosić) koji bezbrižno šeće krovom...

Redoslijed gledanih cjelina nije zadan (ovisi o tome „kako vam je grah pao“) pa je moj raspored počeo predstavom „Tzv. nježniji spol“ (3.7.2020.), nastavio predstavom „Europa gleda seriju i razmišlja o…“ (5.7.2020.) i okončao predstavom  „Proljeće naše zlovolje“ (8.7.2020.).

Svaka predstava odnosno grupa gledatelja ima svojeg voditelja pa je to u „ženskim pričama“ glumica (djeluje kao dosjetka, ali politički naglašeno aktivna) Urša Raukar kao profesorica Buga Brlić koja izgovara angažirani tekst Tene Štivičić „Nježniji spol – o povijesnim slučajnostima“ (prema kojem je ovaj dio „Monovida-19“ dobio naslov) u kojem se bavi fenomenom ženske dominacije. Prema iznesenoj tezi, virus je postao poguban po muškarce pa su se oni morali povući u domove i okrenuti kućanskim poslovima… Ideja o zaokretu pojma „nježni spol“ jest satirična opaska, ali ženska vitalnost je dokazana (na primjer, dulji životni vijek), iako  današnja distribucija moći za to ne mari. Temat o „nježnijem spolu“ počinje tekstom Dubravka Mihanovića „Tri Marije“ u kojem se Hrvojka Begović bavi sudbinama venezuelske radnice Marije koju su virus i zatvorene granice odvojili  od djece, 96-godišnjom Marijom koja osamljena umire u staračkom domu i čuvene engleske pjevačice Marianne Faithfull (1946.) koja je preboljela COVID-19: sve tri priče govore o samoći iznjedrenoj zbog zaštitnih mjera.

Tekst Espi Tomičić „Stavi vodu za kavu“, iako počinje bezazlenim riječima „sigurno je sama“, odmah daje naslutiti da se radi o zlokobnoj priči, jer Petra Svrtan ima masnicu na oku… i doista, pred nama se otkriva obiteljsko nasilje (koje je, prema ispitivanjima, silno poraslo tokom izolacije odnosno  dugotrajnog zajedničkog boravka obitelji u domovima) i početna rečenica, kao muški komentar i opravdanje nasilja , u potpunosti glasi: „sigurno je sama to tražila“. „Ankina priča“ Olje Lozice u suptilnoj interpretaciji (i začudnom obilju zelenila) Doris Šarić Kukuljica potresna je priča o samoći, a na istom je tragu, ekspresivna izvedba Nataše Dorčić teksta Beatrice Kurbel „Njegove lekcije o sigurnosti“. Mislim da bi mnoge  osamljene  osobe  prigrlile završnu rečenicu: „Što da ti kažem, osim da je lijepo napokon čuti drugu osobu u ovoj kući na samom kraju ulice koja je danima prazna.“

Odgledavši  izvedbu, ponovo sam detaljno pročitala tekst Vedrane Klepice „Posljednje obraćanje usamljene gitare glazbenika i poduzetnika Miroslava Škore iz turbulentne godine predizborne izolacije“ i zaključila sam da  je autorica uložila puno truda kako bi detaljno proučila Škorin životopis i gotovo kirurški secirala njegova razmišljanja i namjere. A tko je bolji u tim spoznajama od njegove  napuštene gitare, koja možda nije ona iz 1978., koju su kupili Miroslav (1962.) i njegova mama Neda „združenim snagama“ sakupljajući novac, ali je svakako njegov zaštitni znak. Mada, politika je zahtjevna i Milica Manojlović kao zanemarena gitara to najbolje uviđa…. Uzalud pečenka i  kolo  na stolu, svirku je stišao slogan: „Zato što svoje volim“. Najduhovitiji trenutak jest kada se nad raspojasanim  momcima i nevoljenom gitarom začuje mirni „škoro-glas“ Zorana Čubrila!

Serija monodrama pod zajedničkim naslovom „Europa gleda seriju i razmišlja o….“ počinje snimkom lamentacije osamljenog starca kojeg u potresnoj priči Nine Mitrović „Više neću hodati sam“ igra Zoran Čubrilo. Mitrović je darovita spisateljica i njezine rečenice odišu iskustvom (nadam se tuđim) pa ne mogu odoljeti navodima: „Život u strahu nije život, ako se nisam dosad bojao, sad sigurno neću početi. (…) Trudim se ostati zdrav u glavi koliko mogu, zdravo se hranim, rekreiram, dvadeset trbušnjaka, deset čučnjeva, to radim sad, inače šetam po parku sam. Gledam parove, on je hvata za ruku, ona se odmiče, boji se.(…) Nisam ovdje da budem što dulje, nego što jače (…)… držim je dugo stisnutu da osjetim da smo stvarni. Da smo ipak ljudi.“ Inače, Europa iz naslova je blagajnica u diskontu u berlinskoj četvrti Kreuzbergu, „gleda seriju i razmišlja o smrti“, jer je danas prvi maj i ona ne mora na posao. Lik Europe je preuzet iz drame „U sobi nešto široj od kože“ Ivane Sajko, a utjelovljuje je Barbara Prpić. Prvo odjevena u neku varijantu krinoline, a poslije polugola, ova Europa kao prototip njemačkog zapovjedničkog duha energično goni svoju grupu gledatelja od prostora do prostora, od scene do scene, dok se u završnici vlastite izvedbe (Sajko) gotovo ne raspadne u samosažaljenju. Taj preokret iz  energične zapovjednice u krhku osamljenu ženicu Prpić ostvaruje izvanredno uvjerljivo. Među prostorima u koji energična Europa odvodi svoju gledateljsku pastvu jest i ženski toalet iz kojeg izranja lik do neprepoznatljivosti zakukuljen (Ugo Korani) i šaptom izgovara pomalo lascivni tekst Gorana Ferčeca „Govoriti o tijelu kao o nečem dobrom“.

Mada u većini monodrama nastupa doslovce jedan izvođač (uz pratećeg nijemog ili usputnog podupiratelja), zafrkantski tekst Luke Vlašića „Monolog  o koroni dakle“ izvode Vedran Živolić (svirajući gitaru), lijepo raspjevana Hrvojka Begović i suzdržana Tina Orlandini. U tekstu se veliča nerad  lišen osjećaja krivnje jer je uzrokovano epidemijom: „Osjećam se bolje nego ikad / Što znači da je prije bilo gore / I da me najgore tek čeka / jer će ovaj virus prohujat / kao vihor nad barikadama.“ Sprda se naš veseljak s preporukama o nošenju maski i izlazaka iz kuće jer svakodnevno dobiva kontroverzne  naloge. Također ne zaobilazi uputu koja bi trebala biti dio  kućnog odgoja, a postala je životno geslo: „I kako smo ponosni jer napokon peremo ruke / Držimo distance…“ Na kraju tepa koroni: „Nedostajat ćeš mi / Jer stvarno je bilo lepo.“ Ovaj Vlašićev  „pamflet“  pripada među zabranjene misli odgovornih i odraslih jer kada je sve grozno i sve propada nije u redu reći: „A meni je samo dobro jer ne moram ništa“. Dakako takvo stanje dugoročno ne može opstati, ali za kratko, barem za kratko, priznajmo si: „Kako volim ne morati / Zar nije to sloboda o kojoj svi tako maštamo“.

U tekstu Jasne Jasne Žmak „bruno, petak 11.7.2020.,marseille“ postoji rečenica koja je postala opće mjesto većine razgovora o koroni: „kažu da je sve počelo sa šišmišem s kineske tržnice“.  Zoran Čubrilo kao Bruno Canard televizijskoj voditeljici (Petra Svrtan) iznosi najrazličitije teorije o razlozima pandemije među kojima su primjena  biološkog oružja, mreža 5G, financijski interesi big pharme i smanjenje financija za neisplativa znanstvena istraživanja (samo lijekovi koji dugotrajno donose novac). Njemu nasuprot (prostorno čak doslovce) Tina Orlandini izvodi duhoviti tekst Dine Vukelić „Muke svete Sanje u karanteni“  u kojem predana vjernica traži od keramičke figurice Isusa znak da joj vjeruje. Potvrda Isusova povjerenja javlja se u vidu potresa, a popratni smijeh publike neosporno potvrđuje da vrijeme liječi traume (zagrebački potres  22.3.2020. poprilično je  uzdrmao i ljude i grad).

Naslov treća ture monodrama „Proljeće naše zlovolje“ podudara se s naslovom monodrame Katje Grcić koju izgovara engleski kralj Rikard III. u današnjem svijetu kroz usta Frane Maškovića. Nakon što je opisao spletke kojima se domogao vlasti, kralj uvodi diktaturu (kontrola medija, manipulacija financijama) koristeći krizu izazvanu zarazom pa sam sklona optužiti autoricu da je prepisivala govore suvremenih političara(!). Ujedno nas kralj Rikard vodi  prostorima samoće i izolacije od teksta Ivane Vuković „Bocelliju nema tko da plješće“ (Ivan Pašalić), Tomislava Zajeca „David. Preko stakla“ (silno potresan susret oca i sina, Zoran Čubrilo i projekcija Adriana Pezdirca), Ivana Penovića „Bit ću televizor“ (odličan Mateo Videk), Mirne Rustemović „Otvoreni pozivi“ (rasprava Dore Polić Vitez o novinskim osmrtnicama) do izvanredno duhovitog i ciničnog prikaza Rone Žulj „Melanija neće dati ruku“ u kojem Mia Melcher fantastično dočarava ne samo narav Trumpove supruge, bivše slovenske manekenke, nego razobličuje licemjerje američke politike.

Tekstovi koji tvore predstavu „Monovid – 19“ razlikuju se po duhu, tonu i namjerama, no poveznicu čini pokušaj dokumentacije, dijagnoze i komentara sadašnjeg specifičnog  trenutka. U monodramama virus korone ne ugrožava samo ljudsko zdravlje nego i kvalitetu života, što izaziva različite reakcije: iskonski strah od samoće i smrti, ludički pristup  novoj situaciji, političke manipulacije. Nije mi poznat kriterij odabira autora, ali zanimljivo grupiranje sličnih tema vješto je stvorilo tri izvedbene cjeline čije trajanje omogućuje pomno praćenje. „Potjera“ za izvođačima nije novost u kazališnim predstavama, no izmjena brojnih scena pred statičnim gledateljima bila bi vremenski neisplativa i zacijelo bi dovela  do zamora. Prihvaćam simboliku i nužnost postavljanja svih devetnaest monodrama, ali ne mogu prešutjeti da imam svoje favorite među kojima je šarmantni tekst Luke Vlašića: „Strah me korone / A kad završi taj strah / Morat ću se vratiti tom svom normalnom životu / A toga me još više strah / U svakom slučaju strah me.“