Prelijepe vedute splitske povijesne gradske jezgre svojim scenografskim odlikama upravo mame na postavljanje kazališnih predstava. Međutim, ulice i trgovi su relativno skučeni, jer se radi o ograđenoj palači (175m x 216m) nastaloj kombinacijom carske vile, vojnog logora (castrum) i helenističkog grada, koju je rimski car Dioklecijan (245.-313./316) dao sagraditi oko 300. godine kako bi se u nju povukao po završetku svoje vladavine (284.-305.). Dioklecijanovom smrću ne zamire život u palači, jer se tu nerijetko sklanjaju prognani članovi carskih obitelji, a naglo povećanje stanovništva nastaje dolaskom prognanika iz porušene Salone (640.). Iako vremenom dolazi do urušavanja palače, ali i uporabe njezina kamena za druge gradnje (Venecija), ostaci su još uvijek impozantni (pod zaštitom UNESCO od 1979.). Dakle, usprkos sceničnosti grada, unutar zidina nema veliki broj prikladnih mjesta za većinu predstava (uglavnom se koriste Peristil, podrumi Palače, Carrarina poljana, Severova ulica), pa se za izvedbe programa na Splitskom ljetu pronalaze ambijenti po klaustrima, lukama, dvorištima, parkovima, perivojima, tvrđavama, arheološkim lokalitetima, ruralnim sredinama...
Kao što se uobičajilo opernom predstavom na Peristilu otvoriti program Splitskog ljeta, tako se gotovo po pravilu baletne predstave smještaju na Sustipan, jugozapadni šumoviti rt splitske luke. Upravo je tamo izvedena posljednja od pet premijera na 66. Splitskom ljetu (14.7.-14.8. 2020.), plesna predstava „Correr o fado“ u izvedbi članova Baleta HNK Split i koreografiji portugalskog plesača i koreografa Daniela Cardosa (13.8.2020.). Na prostoru današnjeg parka nekada je bilo groblje, a prije toga benediktinski samostan Sanctus Stephanus sub pinis (Sveti Stjepan Prvomučenik ili kolokvijalno Sveti Stjepan pod borovima) čiji prvi spomen seže u 1020., ali je vjerojatno sagrađen ranije na ostacima rimskih, odnosno ranokršćanskih zdanja. Samostan se često spominje u donacijama hrvatskih vladara, a neko je vrijeme u njemu boravio Stjepan II. (zbog neuspješnog preuzimanja prijestolja na kojem sjedi Zvonimir od 1075.-1089. ili zbog zdravstvenih razloga kako sam navodi u darovnici iz 1078.), nećak Petra Krešimira IV. i posljednji iz dinastije Trpimirović (ipak vlada od 1089. do 1090./1091.). Vremenom se smanjuje broj redovnika i samostan se urušava, a spolije se kasnije ugrađuju u župnu crkvu svetog Stjepana Prvomučenika (1814.) prema kojoj je nastao naziv Sustipan. Splitska općina ruši samostanske ostatke i 1820. utemeljuje groblje, a za uređenje angažira splitskog arhitekta i konzervatora Vicka Andrića (1793.-1866.) koji ovdje radi od 1823.-1826. Do zatvaranja groblja 1928. (tada se na Lovrincu utemeljuje novo groblje) sahranjeni su deseci tisuća ljudi, a kako su nadgrobne spomenike radili uvaženi hrvatski kipari (Rendić, Rosandić, Meštrović) , čuveni splitski povjesničar umjetnosti Duško Kečkemet (1923.-2020.) nazvao je groblje na Sustipanu jednim od najljepših mediteranskih groblja. Godine 1959. spomenici su porušeni, groblje devastirano i prostor pretvoren u park.
Jedini ostatak iz grobljanskog razdoblja je ljupka klasicistička glorijeta (Andrić) i upravo pokraj nje je bila postavljena pozornica za izvedbu predstave „Correr o fado“ odnosno „Trčati za sudbinom“/ „Trčati fado“ (fado se prevodi kao sudbina). Fado je portugalski tradicionalni glazbeni žanr nastao u najstarijim i najsiromašnijim lisabonskim četvrtima (Alfama, Mouraria, Bairro Alto) gdje su uz domaće stanovnike živjeli doseljenici iz Brazila i Afrike dijeleći zajedničke brige, radosti i – glazbu. Taj „fado iz Lisabona“ promovirala je prva fadistica, pjevačica i gitaristica Maria Severa (1820.-1846.) pjevajući u taverni o običnim, svakodnevnim temama, no najčešće o tegobnom i tužnom životu. Upravo su te i takve pjesme ispunjene sjetom i rezignacijom fadu priskrbile oznaku tugaljivog, iako postoje izvedbe fada itekako poletne i razigrane. Dok fado u Lisabonu mahom izvode pjevačice (uz prateću gitarističku grupu), fado iz sveučilišnog grada Coimbra koji je nastao kasnije (1870.-1890.) i čije se teme oslanjaju na urbanu književnu tradiciju, pjevaju uglavnom muškarci.
Quorum Ballet, "Correr do fado"
Cardoso se odlučio za petnaest pjesama lisabonskog fada, izmjenjujući sjetne i razigrane ugođaje, spajajući tradicionalni glazbeni izraz i koreografiju suvremenog plesa. Na snimkama se, uz izvedbe najpoznatije suvremene fadistice Amalije Rodrigues (1920.-1999.), mogu čuti njezine nasljednice poput zanimljive Marize (1973.), nadahnute Mafalde Arnauth (1974.) i ekspresivne Katie Guerreiro (1976.), kao i svirka gitarista i skladatelja Marija Pacheca (1953.). U svojem školovanju i radu Cardoso se susreo s raznim plesnim izrazima (Graham, Wilson, Bejart), a predstavu „Correr o fado“ postavio je prije deset godina sa svojom vlastitom plesnom trupom „Quorum“ koju je osnovao 2005. nakon završetka međunarodne plesačke karijere. Iako je u pitanju ista koreografija, zbog donekle drugačijih kostima, rasvjete i scenografije, a posebno zbog drugačijeg ansambla koji donosi ove priče drugačijom plesačkom energijom (nažalost nisam vidjela drugu splitsku podjelu 14.8.) vjerujem da splitska potraga za sudbinom ima svojstvene elemente.
Na pozornici se nalaze četiri staklene kocke i stakleni kvadar ispunjeni vodom (poput akvarija) promjenjivih osvjetljenja (Daniel Cardoso, Branimir Bokan) iza kojih se dižu mračna stabla i zapravo je šteta što se glorijeta nije mogla uklopiti jer bi svojim prisućem, skladom i simbolikom naglasila (makar na lokalnoj razini) pojam sudbonosnog… Boje ženskih dugih odnosno kasnije kratkih haljina (crvena, ljubičasta i dvije nijanse plave ) i obrubi na muškim košuljama (Maria Monte) povezuju četiri bosonoga plesna para i mada se tako ukazuje na uzajamnu „pripadnost“, prepoznatljiv je timski rad.
Neke plesne scene su na granici gimnastičkih zahtjeva („Maria Lisboa“, „Gaivota“), u nekima dominira pantomima („Chuva“), dok uz pjesmu „E ou nao e“ („Je li ili nije“) Eva Karpilovska glumačka vrlo ekspresivno uvjerava Aarona Koka u svoje osjećaje. Mada se izmjenjuju vesele i sjetne pjesme, jako poznate poput „Jedne portugalske kuće“ („Uma casa portuguesa“) i one manje znane, vrlo je uzbudljivo pratiti kako predstava putem prema završnici postupno dobiva na intenzitetu, energiji, brzini i emotivnosti.
Pjesmu o slatkoj i gorkoj ljubavi („Amor de mel, amor de fel“) plesački je vrlo temperamentno pratila Irina Čaban Bilandžić (1984.) za koju je vidljivo da se od djetinjstva bavila gimnastikom: uronivši u najveći akvarij svojom je skladnom i elegantnom izvedbom izjednačila gore i dolje, zrak i vodu, ponudivši svoje pretužno srce bolesno od ljubavi… Njezini energični i meki pokreti, zamasi mokrom kosom i iskonska žudnja pripadaju među najpotresnije plesne izvedbe u cijeloj predstavi. U završnoj, pravoj ljetnoj sceni ispunjenoj obiljem vode, svih osam plesača na sceni pokazuju zajedništvo među lisabonskom sirotinjom u prevladavanju životnih poteškoća, ali istovremeno tako neophodno prilikom zajedničkog plesa: mala nepažnja može dovesti do tragedije. Uz već spomenute plesače, u predstavi su plesali Daniel Erchov Zayas, Ingeborg Hendrikx, Jurgen Rahimi, Matea Milas i Ivan Boiko, svi jednako zanimljivi, uvježbani, entuzijastički.
Budući da predstava nastavlja svoj život u nadolazećoj sezoni, bilo bi zanimljivo vidjeti koliko će ulazak u kazališnu zgradu promijeniti profil izvedbe. Ono u što se sigurno neće promijeniti jest kohezija ansambla koju prepoznajem u izreci Pine Bausch: „Plešimo, plešimo, inače smo izgubljeni.“