11. LJETNE NOĆI TEATRA EXIT: ADU, "O MIŠEVIMA I LJUDIMA"
Predstava koja je sve usrećila
Svi su htjeli ovu predstavu: redatelj Dolenčić, mladi glumci predvođeni Josipom Ledinom, publika u inat kiši i koroni… Takva je sinergija mogla završiti samo na jedan način - nježnim maženjem mekanih stvari, odnosno, krasnom kazališnom predstavom
Objavljeno: 7.15.2020 11:41:32 AM
Izvor: kritikaz.com
Autor: Olga Vujović
"O miševima i ljudima" / Mia Cvitković

Teatar Exit u svojim 11. ljetnim noćima  (5.7.-2.8. i 25.8.- 6.9. 2020.) u dvorištu zagrebačkog (proljetnim potresom  ruiniranog) Muzeja za umjetnost i obrt, osim vlastitog   repertoara, prikazuje gostujuće komorne predstave. Ocijenivši je vrijednom pažnje i izvan ispitne produkcije (1.-3.6.2020.), umjetnički ravnatelj Matko Raguž je u prvi dio programa (11.7.2020., F22) pozvao predstavu zagrebačke Akademije dramske umjetnostiO miševima i ljudima“ pod mentorstvom redatelja i izvanrednog profesora Krešimira Dolenčića. Radi se o diplomskoj predstavi glumca Josipa Ledine (2. god MA Glume) koji je uz Mihovila Rismonda (3. god BA Dramaturgije) dramatizirao ovaj poznati roman američkog književnika Johna Steinbecka (1902.-1968.), želeći upravo ulogom Lennija Smalla ući u profesionalni glumački svijet.

Prema riječima mladog glumca, Dolenčić mu je prepustio izbor teksta, a razloge možda možemo naći u Dolenčićevoj davnoj želji da se okuša u režiji baš tog djela. Dodatni „štiklec“ vezan uz ovo Steinbeckovo djelo iz 1937. smješteno na farmu u doba velike svjetske ekonomske krize i utemeljeno na osobnom piščevom iskustvu, jest podatak da je nedavno preminula glumica Zdenka Heršak (1928.-2020.) u predstavi „O miševima i ljudima“ u režiji Mladena Škiljana (1921.-2014.) odigrala ulogu Curleyeve žene (9.11.1954.,prva sezona   Zagrebačkog dramskog kazališta, danas poznatog kao DK „Gavella“).

Simbolička naznaka farme očituje se kroz nekoliko bala sijena (koje po potrebi predstavljaju i grmlje), a naknadno donesen namještaj razdvaja prostor poslovođe Slima (Matej Đurđević) od glavnih sudionika, nadničara Georgea (Tin Rožman) i Lennija (Josip Ledina). Njih dvojica slijede svoj „američki san“ – kupnju vlastite farme, ali nikada ne uspijevaju prikupiti novac, bilo zbog ekonomske krize, bilo zbog nevolja u koja neprekidno upadaju. Naime, Lennie je krupan mladić dječjeg uma koji, nesvjestan svoje izuzetne snage, nerijetko zdrobi omiljeno biće: miša, štenca, ženu… Izjavom da „voli maziti mekane stvari“ Lennie ukazuje na potrebu za ljubavlju i njegova privrženost pametnom i okretnom Georgeu to dokazuje. George je svjestan da će Lennie bez njega propasti i zato ga vodi uokolo. Lennie lako obavlja najteže farmerske poslove (izvrsna scena zajedničkog nošenja vreća), ali u konačnici, zbog njegovog ispada, moraju pobjeći sa svake farme.

U ovoj ispitnoj predstavi broj likova je reduciran pa su uz Georgea i Lennija ostali poslovođa Slim, gazdin okrutni sin Curley (Toma Medvešek), njegova žena (Marijana Prokl) i majstor Candy, preobražen u slijepu spremačicu (Lucija Alfier). Odličnom dramatizacijom očuvane su sve relevantne komponente djela: odnos moći, čežnja za boljim životom, žudnja za ljubavlju i ekonomski uvjeti koji slamaju ono najbolje u ljudima. Glazba koju izvode Mario Mirković na gitari i Tomislav Goluban na usnoj harmonici odlično naglašava duh farme, dok kostimi Martine Ptičar nijansirano  karakteriziraju  socijalni i personalni status protagonista: ogromne cipele nadničare, profinjena odjeća poslovođu, siva boja spremačicu, crvena haljina provokativnu nezadovoljnu ženu, a spoj svečanih hlača i potkošulje pametno ukazuje na karakter arogantnog bogatuna.

Svaka pojedina uloga je vrlo precizno osmišljena: stišana Medvešekova (uključen naknadno) agresija u oblikovanju  nasilnog kukavice Curleya, suzdržana i učinkovita  Đurđevićeva prisutnost (Slim), uvjerljivost Alfieričine slijepe očajnice (Candy), Prokličina koketnost koja sluti nevolju, Rožmanova pouzdanost protkana Georgovom ambivalentnošću i napokon fantastični Ledina kao div dječjeg uma. Dakako, njegova tjelesna krupnoća ide na ruku pri  oblikovanju Lennija, ali bez njegovog djetinjastog načina govora, nevinog pogleda, laganih kretnji ili onog nečeg što bih bez pretjerivanja mogla nazvati njegovim glumačkim habitusom, Lennija ne bi bilo; samo Ledina. Ne govoreći rečenice standardnim hrvatskim jezikom nego svojim (pretpostavljam) privatnim naglaskom (splitski), Ledina je u svojeg nezgrapnog dječaka usadio vibracije sućuti koje osjećamo dok ga gledamo i zbog kojih razumijemo Georgea  i njegovu brižnost. Jer i Lennijev  tragični završetak posljedica je te brige i nježnosti.

Svi su htjeli ovu predstavu: redatelj Dolenčić, mladi glumci predvođeni Josipom Ledinom, publika u inat kiši i koroni… Takva je sinergija mogla završiti samo na jedan način -  nježnim maženjem mekanih stvari, odnosno, krasnom kazališnom predstavom.