Gledajući drame ruskog književnika (i liječnika) Antuna Pavloviča  Čehova (1860.-1904.) u kojima njegovi junaci uporno i bez izuzetka „pate“, nameće se pitanje, zašto je autor svoja djela nazivao – komedijama?! Dakako, teorijski se može doći do odgovora, ali većina gledatelja, nakon što je odgledala komplicirane međuljudske odnose i osvjedočila se o uzaludnim akcijama svih likova u postizanju boljeg (sretnijeg) života, iz gledališta izlazi uglavnom ožalošćena. Ipak, u svojim jednočinkama Čehov pokazuje naglašeni smisao za smiješno, a osim što su zabavni i pametni, ovi šaljivi komadi glumcima omogućuju da se „razmašu“. Liječnici, filozofi i umjetnici, u skladu sa svojom strukom, smijeh smatraju izuzetno važnim, a poznat je zapis rimskog autora  epigrama Marka Valerija Marcijala (41. – 104.): „Ako si razborit, smij se!“. Dakako, vrste humora i smisao za humor su individualne kategorije, ali ljekovitost smijeha je neupitna, pa me je jako razveselila najava premijere predstave „Ajmo probat Čehova“ u režiji Peđe Gvozdića u  karlovačkom  Gradskom kazalištu „Zorin dom“ (19.6.2020.).

Dramaturginja Petra Pleše nije robovala Čehovljevoj veličini, nego je energično zahvatila u tkivo četiri odabrane  jednočinke („Medvjed“, „Tragičar protiv svoje volje“, „Prosidba“, „Labuđi pjev“), skrativši ih bez narušavanja duha ili integriteta sadržaja. I dok  prve tri, s duhovitim replikama  tijekom izmjene scenografije, čine homogenu cjelinu, četvrta pod nazivom „Labuđi pjev“ ne uklapa se svojim tonom u cjelovitost predstave, budući da njezina tugaljiva nota narušava uzlaznu komičnu liniju prethodnih. Dosjetka s lažnim krajem je zgodna, ali istovremeno potpuno nepotrebna jer tobožnji privatni izlazak Andre Damiša iz dvorane nakon treće jednočinke, dok na mobitel razgovara svojim izvornim narječjem (međimurska kajkavština) jasno razgraničava kazališni i životni dio, odnosno umjetnički i realistički svijet. Zanemarim li taj  četvrti, meni osobno neuspjeli dio, mogu reći da je karlovačko poigravanje Čehovom bilo dinamično i šarmantno (posebno nakon kuloarskog saznanja o tehničkim nevoljama koje su prethodile premijeri!).

U „Medvjedu“ neotesani vlastelin (Peđa Gvozdić) dolazi udovici (Lovorka Trdin) naplatiti muževljeve dugove, no nakon svađe oni spoznaju da su idealan par. Tokom njihovih „prepucavanja“, udovičin sluga djeluje kao svojevrsni katalizator napetih situacija u čemu se Andro Damiš pokazao odličnim. U drugom djelu, praktički monodrami „Tragičar protiv svoje volje“ Damiš na maestralan način prikazuje čovjeka kojeg svi gnjave svojim zahtjevima pa on troši svoje slobodno vrijeme, između kraja radnog vremena i povratka  vlakom na ladanje, obavljajući naručene kupovine. U  „Prosidbi“ pratimo dolazak mladog vlastelina (Andro Damiš) susjedu (Peđa Gvozdić) kako bi zaprosio njegovu kćer (Lovorka Trdin), no umjesto ugodnog razgovara dolazi do žestokih prepirki. Damiš vrlo uvjerljivo oslikava svojeg dobronamjernog prosca koji se iz uljudnog gosta preobražava  u goropadnog svađalicu, pri čemu ga otac (Gvozdić) smiruje a buduća nevjesta (Trdin) raspiruje. U posljednjem djelu, „Labuđem pjevu“ ostarjeli se glumac (Gvozdić), sjedeći sam na praznoj pozornici, prisjeća velikih uloga i dok ih rekreira, oko njega lelujaju duhovi, sjećanja i nasljednici (Damiš, Trdin).

Nepotrebna količina namještaja (posebno u „Medvjedu“) guši pozornicu (Peđa Gvozdić, Lovorka Trdin) što uključuje duge promjene i brojne binske radnike, a otežava i potencijalna  gostovanja. Za razliku od spomenutog, kostimi su primjereni (Morana Petrović) i precizno opisuju karakter pojedinog lika.

 Budući da je predstava „Ajmo probat Čehova“ stvarana u neobičnim, dapače otežanim uvjetima, njezin izlazak pred publiku je, bez obzira na neke manjkavosti, itekako je vrijedan i pohvalan.