Nakon popuštanja strogih epidemioloških mjera i usprkos  daljnjim mogućnostima zaraze, ljudi su se, poput zaigrane   djece, počeli intenzivno družiti, između ostalog pohrlivši u kazališta. Naime, ljubiteljima kazališta snimke nisu odgovarajuća zamjena za predstave, a glumac ukoliko  ne glumi pred nekim tko ga gleda, samo je slutnja… Smanjivši broj gledatelja u kazališnim dvoranama ili strateški razmjestivši sjedalice u improviziranim (otvorenim) prostorima, kazališta su ponovo počela funkcionirati. Osim  postojećih repertoarnih, pojavile su se predstave nastale u „zarobljeništvu“. Takva je predstava Kazališta Virovitica   „Mikeški korona kabare“ u režiji KKS (kazališnog kriznog stožera) kojom  je počelo 17. virovitičko kazališno ljeto (12.6.2020.).

Trojica virovitičkih glumaca Draško Zidar (pisac teksta), Mijo Pavelko i Goran Koši odlučili su se, kako piše u najavi,  „pozabavit širom društveno političkom situacijom s naglaskom na 'političkom', na način na koji to vide naši mikeški vizionari, proroci i stratezi“. Mijo Pavelko i Draško Zidar (pod imenima Mikeš i Prco) svojim su šalama dobro  poznati slušateljima lokalnog radija, a do sada su u kazalištu  postavili tri kabaretske predstave. Posebnost njihovih izvedbi je uporaba mikeškog govora, zaboravljenog jezika virovitičkih starosjedilaca koje odlikuju ikavskojekavski oblici uz karakteristične naglaske (bosanska akcentuacija) pa njegovo korištenje istovremeno predstavlja čuvanje jezične baštine i naznaku lokalnog kolorita.

Odabrana kabaretska forma (definirana kao malo zabavno kazalište sastavljeno od  humorističkih ili satiričnih skečeva i glazbe, često uz jelo i piće) omogućuje izvođačima „jezičavu“ duhovitu priču (omiljene teme su erotika i politika), a sadašnje predizborno vrijeme i brojni politički skandali u Virovitici i županiji nude pregršt izvrsnog materijala (dovoljno je odabrati i „prepisati“). Pri tome nije nužno imenovati aktere jer prema izreci „misli globalno, djeluje lokalno“, događanja u manjoj sredini nalazimo i na razini države! Dakle, trojica sudionika kao mjesto susreta odabrala su podrum (podruma srihto Mijo Pavelko) natrpan različitim kantama, teglama i kotlom u kojem se peče rakija, a središnje mjesto zauzima pozamašan stol za kojim naši momci zdušno tamane  špek, čvarke i kruh obilno zalogaje zalijevajući vinom.

Uz preuređene stihove pjesme „Ajde Kato, ajde zlato“ u podrum dolaze Mikeš (Pavelko) i Prco (Zidar) i nakon što su se oslobodili plastičnih prekrivača i plinskih maski, uz jelo i piće, dokono raspravljaju o kolinju (duhovita opaska da „ekološki ekstra djevičanska mast“ podrazumijeva prasicu koja „nije bila pod nerastom“) i hrani, dok se ne domisle da bi mogli „poduzeti nešto iznutra“, odnosno ubaciti mladog Miku (Koši) u – politiku, dapače u Sabor. Nakon što ga dozovu u podrum i  on pristane, odlučuju ga osposobiti za političara, tako što će mu falsificirati diplomu, posavjetuju ga o ispunjavanju imovinske kartice (o imovini koja se kreće i koja se ne kreće) koju ne mora točno popuniti jer će ga ionako na točnost podsjetiti novinari (imenuju dvojicu novinara poznatih po razotkrivanju nepravilnosti), poduče ga o ispravnom ponašanju u Saboru („U politici se posao čuva da se ništa ne rješava“) – uglavnom sve ono o čemu saznajemo iz medija.

Iako je ova politička tema doista zahvalna, Zidar se kao tekstopisac zadržao na dobroćudnim replikama sasvim zanemarujući riznicu u koju je mogao zagrabiti! Također je „ispustio“ pjevanje kao obilježje kabarea, mada baš trojica pripitih „podrumara“ pružaju za to izvrsnu priliku. Sve u svemu, Aristotelov „zoon politikon“ (doslovno politička životinja odnosno društveno biće) nije došao do izražaja,  što je prava šteta jer ne samo da je Zidar duhovita osoba, nego su  njih trojica dobri glumci, sadašnji trenutak je idealan za političku zafrkanciju, a uz sve nabrojeno, smijeh nam je prijeko potreban kao terapija. Osobno sam se osjećala kao da sam umjesto kvalitetnog rizlinga popila mlaku kamilicu.