U nepovoljnim uvjetima mali se kazališni pogoni lakše urušavaju, ali se lakše i oporavljaju, pa je tako Teatar Gavran premijerno (9.6.2020.) izašao s novom komedijom Mire Gavrana „Savršeni partner“ u režiji Slađane Kilibarda u dvorani Centra za kulturu i informacije Maksimir u Zagrebu. Gavran se u svojim komedijama voli poigravati ženskim i muškim svjetonazorom pa nudi dva različita pogleda na isti problem nastao u odnosima između muškaraca i žena. Tek da podsjetim na „Sladoled“ i „Pivo“ kao  prikaze odnosa između majke i kćeri, odnosno oca i sina ili dviju usporedivih komedija poput „Sve o ženama“ i „Sve o muškarcima“.

Komediju „Savršeni partner“ doživljavamo kao inačicu komedije „Lutka“ (2012.), budući da u oba slučaja ljudsko biće  naručuje androida (čovjekolikog robota) osmišljenog prema njegovim/njezinim željama. Kada se Tina (Lana Gojak Bajt) na početku poslovnog uspjeha odlučuje odseliti u glavni grad i  prekinuti vezu („uzeti malu pauzu“) s Filipom (Sven Jakir)  nezadovoljna zajedničkim životom, uz novi stan i bolju plaću, odlučuje nabaviti muškarca po svojim željama. No, to nije živo biće već robot David (Sven Jakir) kojeg je konstruirala znanstvenica Barbara (Kristina Krepela). Da Tina nije baš sigurna u svoju prijašnju odluku daje naslutiti njezina želja da David ima Filipovo lice… A David sve zna, sve može i nikada ne prosvjeduje. Doduše ne razumije Tinine promjene raspoloženja i ne prepoznaje „skrivene“ želje, inzistira na njezinoj zdravoj prehrani i tjelovježbi pa odbacuje kaprice poput želje za čašom vina ili čokoladom nakon napornog radnog dana (sve je to nezdravo i zato zabranjeno). David je stroj i nema osjećaje, predvidiv je i u konačnici – dosadan. Tina je njime sve manje zadovoljna, stjecajem okolnosti joj se urušava karijera i ona se sve češće prisjeća Filipa i žali zbog brzoplete odluke o rastanku. A tek kada saznaje da se Filip  ženi….

Priča o „traženju kruha preko pogače“ odabirom sveznajućeg, marljivog i učinkovitog muškarca, ali bez empatije (one takozvane duboke) prilično jasno pokazuje što ljudima, u ovom slučaju ženi, zapravo treba. Ne treba Tini kuhar, sobar, maser i majstor za kućne popravke, nego osoba koja će je saslušati, utješiti, natočiti joj piće i poljubiti je. Budući da se  ideja priče vrlo brzo „posloži“, brojne scene čine ovu komediju nepotrebno dugačkom. Kilibardine intervencije su upitne jer se izmjenjuju scene između Tine i Davida  povremeno prekidane onima između Tine i Barbare, a iza svake po jedna pjesma?!

Mada je Barbara uspješna konstruktorica robota, monolozi prilikom obraćanja publici  su prilično nenadahnuti, a Krepela ih tako i izgovara (pri kraju pobuđuje sumnja nije li ona također artefakt?!). Sven Jakir u dvostrukoj ulozi nesigurnog Filipa i savršenog Davida povremeno gubi kontinuitet  prikazujući mehaničke pokrete androida (vjerojatno će buduća igranja to odstraniti). Lana Gojak Bajt izvrsno prati svoju Tinu od početnog entuzijazma i zarazne veselosti preko pojave umora i zasićenosti od „savršenog“ gnjavatora koji čini sve što je za njeno dobro bez obzira na njezine želje do  deprimirane i uplakane osobe koja želi natrag svoj nekadašnji život (i Filipa). Njezino lice naočigled gubi sjaj prvotnog ushita  i preobražava se u umorno lice razočarane žene – da bi na kraju opet živnula (komedija mora sretno završiti, ali ne znam bismo li joj mi u stvarnosti oprostili).

Scenografija Valentine Crnković u prednji plan smješta sobu i kuhinju u Tininom stanu ostavljajući dovoljno mjesta za fizičke akcije i za pojavu Barbare čiji se ured nalazi u pozadini. Hana Letica je za Barbaru smislila zbilja krasnu haljinu, dok se Tina, budući je uspješna poslovna žena, oblači prilično nekonvencionalno. Osim dugog trajanja i ponavljanja predvidivih scena (kazalište nije život, nego njegova simulacija), glavna moja zamjerka predstavi jest obilje  preglasne i često iritantne glazbe (izbor Slađana Kilibarda), jer nisam uočila da doprinosi bilo ugođaju, bilo zbivanjima.

Kraća i dinamičnija izvedba jače bi istaknula Gavranovu ideju i  omogućila glumcima bolje uranjanje u likove – kao i mnogo puta do sada, ne mogu se oteti krilatici: „manje je više“.