U nemogućnosti da neprestance nadgledaju i brane svoje potomke, roditelji pokušavaju zaštiti djecu upozorenjima o nedobronamjernim ljudima pa svatko od nas u skladištu svojeg sjećanja čuva rečenice poput: „Ne idi nikamo s nepoznatim ljudima“, „Ne razgovaraj s nepoznatima“, „Ne uzimaj bombone od nepoznatih stričeka“…. Ipak, u policijskim  statistikama ne manjkaju primjeri odvedene djece kao posljedica njihove lakovjernosti ili banalnog neposluha. Stalna strepnja roditelje nad sigurnošću djece odnosno pokušaj da  im se u glavu „utuvi“ nužnost opreza, čini bajku braće Grimm „Vuk i sedam kozlića“ iznimno popularnom. Naime, u toj priči, ma koliko se majka koza trudila upozoriti svojih sedam mališana na opasnog vuka, on ih ipak uspijeva prevariti mijenjajući glas i obijelivši šapu, tako da mu oni, u očekivanju mame, otvore vrata. Osim najmlađeg, koji se spretno sakrio u satni ormarić, vuk ih sve proguta i ode na počinak (dobro je da su vukovi braće Grimm pohlepni i ne sažvaču svoje obroke). Uz pomoć sedmog malog mudraca majka koza  pronađe vuka, raspori vukov trbuh pa ga, nakon što povadi djecu, napuni kamenjem (scena koju rado koriste odrasli kako bi opisali svoju proždrljivost). Kada se ožednjeli vuk probudi, kamenje prevagne pa on padne u bunar i utopi se. Dakle, mada su mališani privremeno stradali, sve se ipak završilo sretno i zlo je kažnjeno (kako i priliči u bajci).

Bajke nude pouku kroz zabavu, kako bi to pojasnili pedagozi i zato su omiljene kao predlošci za kazališna i filmska uprizorenja, a kako se radi o zbivanjima na rubu stvarnosti, kazalište lutaka je gotovo idealan medij. Zagrebačko kazalište  lutaka tu, dakako, nije iznimka i tako smo dobili   predstavu „Vuk i sedam kozlića“ (6.3.2020.) u režiji filmskog i televizijskog redatelja Zorana Peze (1963.), koju sam nakon COVID-19 stanke uspjela pogledati (7.6.2020.). Mada mi je jasno da dramaturzi žele osuvremeniti poznate sadržaje, ipak taj zahvat ponekad djeluje pomalo nasilno, čak nepotrebno. Ukratko, napomena da je predstava „Vuk i sedam kozlića“  načinjena „prema motivima braće Grimm“ daje naslutiti da će   zaredati slobodno odabrani prizora.

Ana Tonković Dolenčić u dramatizaciji spomenute bajke počinje očekivanom scenom: sedam kozlića se zafrkava dok im majka daje korisne i važne savjete. Pri tome su kozlići lutke (David Peroš Bonnot) dok majku kozu predstavlja glumica s pomalo grotesknom maskom (Andrea Baković). Marina Kostelac, Dinka Vuković i Ivan Bošnjak animiraju po dva kozlića nataknuta na ruke pa se to uglavnom svodi na bacakanje nožicama. Jedina istinski animirana lutka je najmlađi kozlić Jaroslav (onaj koji  se u bajci dobro sakrio) jer mu se Jadran Grubišić posvećuje rukama i srcem, odnosno znanjem i marom. Nakon te uvodne scene koja najavljuje poznatu priču, braća Grimm (Borna Galinović i Adam Skendžić) odjednom odlučuju izmijeniti duh priče za što im    treba krvoločniji vuk odnosno „vuk koji bi zavijao da se ledi kiša u oblacima“ i raspišu – audiciju (vukovi – natjecatelji nose maske, dok braća Grimm nisu maskirani).

Mogu razumjeti (ali ne baš prihvatiti) da je Pezi kao televizijskom autoru blizak pojam audicije (starinski štih daje djevojka s natpisom „pljesak“), ali  mi je mučno kada  se žiri (braća Grimm) sprda s vukom Markom Likotom (Ivan Bošnjak) odjevenom u kožuh ličkog seljaka, a sasvim prirodno prihvaća pojavu gradskog bonvivana (Željko Šestić) u žutom mondenom odijelu. Čemu audicija u bajci (to je već druga predstava u ZKL-u s uporabom TV bez komentara i odmaka!)?  U nastavku priče, nakon maminog odlaska, kozlići gledaju  animirani film i igraju internetske igrice – osim Jaroslava koji posprema igračke, čita knjigu i zanovijeta.

Soba je nepotrebno pretrpana (Davor Antolić – Antas), ali su kostimi (osobito braće Grimm) prilično zgodni (David Peroš Bonnot). Dok kozlići  „sjede i bulje“ u internet, vuk im se digitalnim putem uspijeva prikazati kao mama (što je pametno upozorenje djeci da ne vjeruju svemu na internetu; s druge strane, zašto se mala djeca služe internetom bez nadzora?) i u liku mame najavljuje majstora za brži internet koji će im donijeti nove igrice. Jaroslav je sumnjičav i hoće nazvati mamu jer zna da je mama protiv igrica, ali ga braća zatvore u kutiju s igračkama. Budući da je „najavljen“, majstor  za internet nagovori kozliće da priđu kombiju, nakon čega ih grubo ugura i odveze u prirodu gdje ih planira pojesti. Mama pronalazi Jaroslava u kutiji (dakle, on se tamo slučajno zatekao, a ne vlastitom  inicijativom kao u bajci) i njih dvoje pronalaze kombi s kozlićima. Nakon što mama „šokerom“ onesposobi vuka, spašava svoje mališane, a vuka otpravi u Zoo. Kozlići se pokajnički (?) ispričaju mami i Jaroslavu i svi sudionici predstave veselo zapjevaju (skladatelji Antun Toni Lovrić, Robert Boldizar, Zoran Happ). Gledajući tehnički, nejasno je zašto glasnoća svih pjesama osjetno nadjačava  govorni dio predstave. Osim spomenute audicije, pitam se o nužnosti nekih dosjetki poput „kotrljajućeg  r“ kod Jaroslava i kod brata Grimm ili pojave Zeca (Jadran Grubišić) koji  oponaša kravu i tuljana na audiciji za vuka (kojeg bi prava TV komisija odmah izbacila)?

Ovako osmišljena priča protkana „suvremenim“ dodacima  nije dobila na punini doživljaja i sasvim sigurno nije trebala poznatu bajku kao podlogu. Mogla se jednako tako ispričati u  ljudskom obličju, jer niti je ostala bajka niti je postala basna.