Prozni prvijenac pjesnikinje Ivane Bodrožić (1982.) bio je roman „Hotel Zagorje“ (Profil, 2010.) koji je detektiran kao polu-autobiografsko djelo u kojem autorica opisuje svoje odrastanje u Kumrovcu. Sve je počelo u ljeto 1991. kada pripovjedačica, devetogodišnja djevojčica, s grupom vukovarske djece odlazi na more, ali se ne vraća u rodni Vukovar, nego zajedno s majkom i bratom (otac je ostao u okupiranom gradu) ostaje kod rodbine u Zagrebu. U želji za samostalnim, normalnim životom, u ranu jesen 1992. majka (s dvoje djece) prihvaća smještaj u zgradi bivše kumrovečke Političke škole, prigodno nazvane „Hotel Zagorje“ (nadimkom koji ju je do danas obilježio).  

Nižući događaje u „hotelu“, školi i  selu, opisujući prijateljice i one druge, prve ljubavi i razočaranja, naša pripovjedačica polako odrasta pri čemu se mijenja njezina životna vizura, procjena ljudi i događaja. Dakako, skučeni prostorni uvjeti ovog prigodnog hotela koče mnoge aktivnosti, ali djeca su žilava i prilagodljiva pa provode uglavnom normalan život. Ipak, ono što obilježava nju, a još više njezinu majku, jest čekanje oca koji je nestao nakon pada Vukovara (vjerojatno je pogubljen  na Ovčari). U trenucima kada joj postane tako teško da više ne želi dalje, majka joj ne dozvoljava pokleknuti: „Najlakše je odustati i pognuti glavu, treba se uhvatiti sa životom, a ne bježat.“ Roman završava  dobivanjem stana pa obitelj napokon napušta „Hotel  Zagorje“ .  

Vrlo često u romanu nalazimo  naznake (pojačanog) antagonizma između domaćeg stanovništva i prognanika. Na primjer: „Ujedinili smo se u rat protiv Pajceka, to je bio omiljeni nadimak za Zagorce, koji je počeo odmah. Bio je okrutan i dugotrajan, uz rijetka primirja i pokoje stvarno prijateljstvo. Svi smo bili manje-više istih godina, gotovo jednako siromašni, ali mi smo došli iz grada, pravog, s gradskim trgom, baroknim zgradama, gradskom kavanom i nobelovcem, a oni su imali samo slastičarnu kod Sulje i šugavog Predsjednika komunjaru koji je sve ovo i zakuhao. Argumenti su bili neoborivi. Da ne spominjem one manje važne kao što su smrad po svinjama, blatnjave čizme do koljena, pijane učenike viših razreda i pokoju trudnu Pepicu. (…) Mrzili smo ih jednako kao i oni nas, tukli smo se pojedinačno ili u grupama. Mi smo za njih bili uljezi koji ih ugrožavaju, prognanici s velikim penzijama i video-rekorderima, koji žive u hotelu gdje im je sve servirano, a oni bi dali kravu za tjedan dana takvog života.“ Iako roman prikazuje život ispunjen nelagodom i žalošću, pisan je na pomalo zaigran način, čime se ublažava težina i dočarava svijet blizak jednoj djevojčici.  

Deset godina kasnije dramaturginja Jelena Kovačić i redateljica Anica Tomić postavile su u zagrebačkom Dramskom kazalištu Gavella (14.2.2020.) autorski projekt  prema motivima romana „Hotel Zagorje“, dajući glavnoj junakinji ime Ivana, čime su podcrtale autobiografski  karakter  predstave (napis o izvedbi 17.2.2020.). U predstavi se pojavljuju Ivana (Dijana Vidušin) i njezine prijateljice  Zorica (Lana Meniga), Marina (Antonija Stanišić Šperanda), Jelena (Ivana Bolanča) i Nataša (Tena Nemet Brankov), Ivanine mama (Ksenija Pajić), baka (Perica Martinović) i teta Slavica (Bojana Gregorić Vejzović) pa ta  u potpunosti  ženska vizura podcrtava njihov status kolateralnih žrtava (što odgovara duhu romana). Osim dijaloga na pozornici, puno se  teksta (opis smještaja ili  karakterizacija likova) govori izravno publici pa ona postaje svjedokom tužnih sudbina obilježenih iscrpljujućim čekanjima i nesigurnom budućnošću.   

Iako prikaz teškog i mučnog sadržaja kroz koreografska rješenja (Lada Petrovski Ternovšek) predstavlja dobar pristup (prisjetimo se predstave „260 dana“ osječkog HNK), u ovom slučaju obilje plesa (glazba Nenad Kovačić) „ohlađuje“ osjećajnost. Povremeni agresivni istupi (jurnjava po dvorani praćena urlanjem) kojima se naprasno prekidaju svakodnevne scene, više prepadnu publiku negoli doprinose pojačanoj ekspresiji. Glavni dio scenografije čine video projekcija Igora Vasiljeva na kojima se vidi današnje stanje  potpuno devastiranog zdanja bivše Političke škole/hotela Zagorje. Kada su prognanici otišli (poslije 2000.), pokraden je građevini materijal, namještaj je porazbijan ili raznesen, a sama zgrada je prepuštena propadanju.  

Predstava je osmišljena kao Ivanino sjećanje na boravak u „hotelu Zagorje“ (1992.-1997.), ali projekcije pokazuju današnje stanje pa je šteta da Kovačić i Tomić nisu prokomentirale njezin izgled (kada je već spomenuta poduzetnica Yu). Fragilnom figurom i izuzetnom finoćom  pokreta i govora Vidušin nudi pomirljivu junakinju, što se ne podudara s likom iz romana (vidi odjeljak o Pajcekima), ali   inscenacija „po motivima“ ne obavezuje na doslovnost.  Vidušin koordinira cjelokupno zbivanje i pri prikazu svojeg lika, od djevojčice do odrasle žene, pokazuje izuzetnu umješnost u formiranju kontinuiteta lika, a njezin odnos s majkom, izvrsnom Ksenijom Pajić, najnježnije su i najuvjerljivije scene cijele predstave. Četiri Ivanine prijateljice predvođene neobuzdanom Zoricom (dinamična i uvjerljiva Lana Meniga) tvore zajednicu, no vremenom se počinju profilirati: jedna se prestaje svega sjećati (Bolanča), druga pak pamti svaki detalj (Nemet Brankov).  

Mada svaka od žena figurativno „nosi svoj križ“, u predstavi mi nedostaje jači prikaz antagonizma između djece u „hotelu“ i Pajceka. Iako tome u romanu nije posvećeno puno stranica, čini mi se izuzetno bitnom komponentom za razumijevanje nelagode koja prožima zajedničko življenje. Pri kraju predstave, nevezano uz roman, gledamo intervju (Đorđe Kukuljica) sa odraslom Ivanom Bodrožić (Dijana Vidušin) koja objašnjava da je Vukovar sada drugačiji grad u kojem žive promijenjeni ljudi i da ona „ne zna što bi tamo radila“. Iako zna da je otac ubijen, nehotice ga i dalje čeka - u završnoj sceni predstave opisuje pretpostavljeni način očeva ubojstva, pokušavajući ga iskopati. Spisateljica Bodrožić tu je potresnu scenu ukomponirala u sjećanje na oca, na njegovu dobrotu i privrženost obitelji, čime ga je sačuvala od zaborava. Redateljica Tomić je scenu iskapanja izdvojila davši joj simboličnu vrijednost, zbog koje se osjećamo prozvanim. Prikaz žrtava rata, neposrednih ili posrednih, svojom delikatnošću uvijek predstavlja izazov i nesumnjivo zaslužuje pijetet, ali to se, po mojem sudu, ne postiže velikim gestama nego minucioznom gradnjom.