Punokrvni ljubitelji kazališta svoju apstinencijsku krizu u doba vladavine nevidljivog zloćudnika koji je pozatvarao kazališne kuće širom planeta, nastojali su prevladati gledanjem snimki predstava, čitanjem prigodne (teorijske ili dramske) literature i – sjećanjem. Upravo me to sjećanje vratilo na mariborski 54. Festival Borštnikovo srečanje (Borštnikov susret, 14.-27.10.2019.) u čudesnu večer gostovanja britanske kazališne skupine „Gecko“ (18.10.2019.) i njihove predstave „Vjenčanje“ u režiji Amita Lahava.
Znatiželjna i bez žurbe, počela sam istraživati povijest i rad ove skupine koju je 2001. utemeljio glumac i redatelj Amit Lahav. Odlika njihovih predstava je dugotrajni kreativni proces (od promišljanja preko eksperimentiranja do finalizacije u trajanju dvije do tri godine) i očaravajuća izvedbena estetika (fizički, mahom plesni teatar s malo teksta na različitim jezicima). Prvotno upisivanje imena dovelo me do zoološkog rezultata: gecko (u hrvatskom jeziku macaklin ili gekon) je vrsta nevelikih guštera koji se, za razliku od ostalih guštera, mogu glasati na različite načine! No, svrstavši ime u kazališno ozračje, došla sam do službenih stranica skupine i njihovog umjetničkog direktora Amita Lahava koji je autor i redatelj (ili su-redatelj) svih predstava, a u većini njih i nastupa.
U predstavama gradi emotivnu komunikaciju pri čemu jednaku važnost daje pokretu i govoru (oboje temelji na dahu odnosno disanju), tako da sudionici proistekli iz različitih sredina ne govore istim, zajedničkim, nego vlastitim jezicima, što onemogućuje publici da u svakom trenutku razumije o čemu govore (mada se smisao zbivanja može dokučiti). Povezujući pokret, govor, glazbu i svjetlo Lahav oblikuje čudesne predstave u kojima su ravnopravno zastupljeni iznenađujući vizualni elementi i besprijekorno koordinirani pokreti. Mada temeljene na fizičkom kazalištu, predstave vrlo jasno i precizno propituju socijalne teme, a konačni učinak na gledatelje, prema Lahavu, može biti: „san ili noćna mora“. Budući da su ove izvedbe često frenetične, pa zbog toga tjelesno prilično zahtjevne, ne traju dugo (45-80 minuta) čime se „Gecko“ sjajno uklapa u moju omiljenu tezu „Manje je više“ (Ludwig Mies van der Rohe).
Na službenim stranicama mogu se naći iscrpni podaci o skupini i svih sedam cjelovečernjih kazališnih predstava (uz jednu isključivo televizijsku izvedbu „The Time of Your Life“), ali su također (uz trailere) dostupne cjelovite snimke ranih predstava (“Taylor s Dummies“, “The Race“, “The Arab and the Jew“ i “The Overcoat“) koje su nastale između 2002. i 2011. U ove četiri predstave još se uvijek dosta govori i često se koristi lutka, ali zaštitni znak svih predstava je fantastična međusobna usklađenost izvođača. Osobno me je dirnula predstava „Kabanica“ (The Overcoat) prema istoimenoj Gogoljevoj pripovijetki jer su se Akakijevim poznatim nevoljama još pridružili ljubavni jadi. Predstave koje (još) nije moguće pogledati na snimkama su “Missing“, “Institute“ (prigodno prikazana on-line krajem travnja 2020.) i „The Wedding“ odnosno „Vjenčanje“ ( 2016.-2018.) koja je gostovala u Mariboru i koja je potaknula ovaj tekst.
Predstava „Vjenčanje“ ostavlja pomalo trpki okus jer je koncipirana kao ugovor s državom, a ne kao veza među srodnim dušama! Lahav je mješavinom razigranih i turobnih slika protkanih radosnim i tjeskobnim plesnim scenama otvorio prolaz iz svijeta svadbenog obreda u područje opsesivne vezanosti uz (uredski) posao (poznata fraza da se netko „ vjenčao za posao“), dodatno ne zanemarujući globalni problem neizvjesnih emigrantskih budućnosti . Na samom početku, protagonisti se spuštaju niz valjkasti tobogan u kup plišanih medvjedića, da bi se iz te metafore djetinjstva ubrzo uputili u neslobodni svijet obaveza i potpisanih ugovora: vjenčanica (koju odijevaju i muškarac i žena) nagovještava drugačiji život u nametnutom sustavu vrijednosti.
Komponente koje, uz sjajne izvođače i zanimljiv koncept, čine predstavu „Vjenčanje“ tako očaravajućom, svakako su nadahnuti autori vizualnog i glazbenog djela: scenograf Rhys Jarman, dizajner svjetla Joe Hornsby, kostimografkinja Gayle Playford i David Price. Čak i dijelovi predstave koje ne možemo u potpunosti razumjeti zbog mješavine jezika ili nejasne metafore ne umanjuju opčinjenost pokazanim. Prilično je jasno da prizori čovjeka naguranog u kovčeg, muškarca u vjenčanici ili činovnika koji grli telefon govore o neslobodi i prisili na koju smo, očito, svojevoljno pristali. Izvođači su jedinstvena grupa ravnopravnih pojedinaca pa ću ih nabrojiti abecednim redom, a poznavatelji će lako uočiti njihova različita porijekla i naslutiti obilje jezika koje se može čuti u ovoj predstavi: Lucia Chocarro, Chris Evans, Madeleine Fairminer, Vanessa Guevara Flores, katie Lusby, Ryan Perkins-Gangnes, Uroš Petronijević, Dan Watson i Kenny Wing Tao-Ho.
Isprva sam se, gledajući predstavu „Vjenčanje“ skupine „Gecko“ , jako trudila „pohvatati“ sva značenja, simbole i poruke. Onda me u jednom trenutku ponijela ljepota scene, uzbudljivost glazbe i strast izvođača, pa sam zaključila, da ukoliko oni mogu uživati bez opterećenja, mogu i ja. I jesam!