Postoje zanimanja koja su više od posla i zarade, više od  želje, koja su takoreći poslanje. Tu bih ubrojila liječnike, svećenike i glumce, ali isključivo dobre liječnike, dobre svećenike i dobre glumce, ne „prirepke“. Dok liječnike i svećenike mobiliziraju nedaće , glumci imaju potrebu svoje svjetove prikazivati u bilo kakvim uvjetima. Sjećam se riječi mladih slovenskih glumaca Uroša Kaurina i Vite Weisa koji su izjavili da za predstavu treba glumac, nekakva priča, publika – i ništa više. Dosljedno izrečenom, skinuli su se do gola i odigrali svoju nevjerojatnu predstavu „Heroj 2.0 – predstava svih predstava“, a mi smo, očarani njihovom  glumom, u hipu zaboravili da su razodjeveni.

Upravo ta potreba za glumom i to glumom pred nekim, udružila je Hrvatsko narodno kazalište u Varaždinu i varaždinsku Umjetničku organizaciju Gllugl oko uprizorenja autorskog projekta Filipa Eldana i Nikše Eldana  „Lica u izolaciji“ čija je on-line premijera upriličena 30. 5. 2020. u 19 sati. Pišem tako pomno ove podatke jer je to, koliko znam, prva u nas cjelovečernja (jednosatna) kazališna predstava u suvremenom tehnološkom svijetu (usprkos korištenju tehničkih pomagala na pozornici, glumac je još uvijek u prednosti) ili kako piše u pratećem tekstu „Traganje za organskim jezikom kazališta u digitalnom svijetu (igralištu).“ Također se kao razlozi ovog projekta navode: „Istraživanje  granice kazališta u vremenima društvenih restrikcija uzrokovanih pandemijom koronavirusa“ (dodala bih: ili bilo kojeg drugog uzroka ograničenog kretanja) i „Želimo saznati kako se glumci nose sami sa sobom, kako se lica nose u ovim okolnostima  i kako ih opet možemo povezati s publikom da dobiju svoj puni smisao.“ 

Predstava se zbiva u scenografiji njemačkog arhitekta Hermanna Helmera (1849.-1919.), graditelja varaždinskog kazališta (1873.) i varaždinskog zeta (Filipina Levanić), a možemo je pratiti zahvaljujući kameri Damira Chytila. Filip Eldan i Nikša Eldan u glumačkoj  garderobi zdvojno čekaju svoje kolege pa kako nitko ne dolazi, oni kreću u potragu za njima istim putem kao i varaždinska publika kada dolazi na premijeru: od garderobe u kazališnu dvoranu (u kojoj se upravo obnavlja pozornica) pa na kat do kavane. I  tako nekoliko puta jer ne nalaze svoje kolege nego samo njihova lica na strateški raspoređenim ekranima. I dok je njihova komunikacija „u živo“  duhovita, ona s likovima na ekranima pomalo šepa. Naime, kako većina glumaca (i glumica) izvodi  dijelove klasičnih monologa, bilo bi logično da se dramaturški povežu i usklade likovi i tekstovi na ekranima, te stvarni i digitalni sudionici.

Dramaturg Patrik Gregurec, redateljski tim Dražen Krešić, Filip Eldan i Nikša Eldan, skladatelj Petar Eldan i kostimografkinja Žarka Krpan doista su se upeli da slože priču o licima koja u izolaciji vape za socijalnim životom. Dakle,  obilazeći zgradu u potrazi za svojim kolegama i kolegicama, Filip i Nikša Eldan ih nalaze kao izdvojene jedinke uz smanjenu mogućnost  komunikacije (Hana Hegedušić, Tena Torjanac, Hana Kunić, Ivana Zanjko, Sara Ipša, Katarina Arbanas). Međutim, imamo nekoliko uspjelih primjera komunikacije između njih dvojice i glumaca na ekranima poput scene sa  Zvonkom Zečevićem  u kojoj ih on u liku kralja Leara najprije otjera pa ih zove natrag ili kada se Beti Lučić javlja sa zagrebačkih ulica ili situacija kada Zdenko Brlek zapada u kontemplaciju ili možda jedina, ali zbilja uvjerljiva i komična epizoda s Robertom Plemićem u kojoj on (i oni zajedno s njim) paničari jer urinira krv (da bi se otkrilo da je to posljedica pojedene cikle).

Glavni nedostatak ove predstave je slaba dramaturška povezanost i nedostatak temeljne sadržajne linije: ako oni čine ansambl okupljen oko iste predstave koji je stjecaj  okolnosti razdvojio, onda bi se to po nečemu moralo vidjeti – samo hodanje po zgradi od ekrana do ekrana nije dovoljna poveznica. Moram pohvaliti dosjetku u kojoj su  se autori  lukavo ogradili od mogućeg neuspjeha uvođenjem motiva takozvane „Macbethove  kletve“. Prema kazališnom vjerovanju,  svima koji se bave Shakespearovom tragedijom „Macbeth“ dogodit će se nešto ružno tokom pripreme ili izvedbe same predstave, tako da se čak ne smije niti spominjati naziv drame, već se o njoj govori kao o „onom škotskom komadu“. Prvi monolog u predstavi (Hana Hegedušić) je iz „Macbetha“ - sapienti sat (lat. pametnome dosta). Najbolji dijelovi predstave su scene između Filipa Eldana i Nikše Eldana, osobito kada rasplakanog Filipa Nikša tješi recitacijom Krležinog „Khevenhillera“ uz komentar da je Khevehiller oprao kletvu sa škotskog komada. Zgodna su i povremena autoironijska obraćanja pretpostavljenoj publici (na ekranima računala), ali prilično je očigledno da je ovakva gluma zapravo jeka u planinama.

Osim komunikacijske manjkavosti među tjelesnim i digitalnim sudionicima što je posljedica teksta i dramaturške obrade, u live streamu (uživo prijenos) je bilo i tehničkih manjkavosti (sinkronizacija) koje u snimci (da, da, dva puta sam gledala) nije bilo. Možda je moja krivica što sam, gladna kazališta, očekivala kreativniji odgovor na načelno pitanje o potrebi kazališta! „Fali nam kazalište“ rekli bi u žargonu… Zakinuti smo, i  glumci i publika jednako, ali mislim da je ova vrijedna inicijativa pokazala da sve zbilja funkcionira tek ako dišemo pod istim krovom (ili nebeskim svodom). I da, Filipe, nešto se dogodilo, možda.