HNK ZAGREB: "LUCIA DI LAMMERMOOR"
Politika i ljubav su notorne ubojice
Opera 'Lucia di Lammermoor' nije mi podarila očekivanu vizualnu poslasticu niti redateljsku posebnost
Objavljeno: 5.29.2020 1:50:50 PM
Izvor: kritikaz.com
Autor: Olga Vujović
"Lucia di Lammermoor" / Mara Bratoš

U razmaku kraćem od godine dana, operni repertoar Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu dobio je dvije opere talijanskih skladatelja inspirirane povijesnim pričama škotskog književnika Waltera Scotta (1771.-1832.): „Žena s jezera“ Gioachina  Rossinija prema istoimenoj Scottovoj poemi (redatelj  Max Emanuel Cenčić, travanj 2019.) i „Lucia di LammermoorGaetana Donizettija prema Scottovom romanu „Lammermoorska nevjesta“ (redatelj  Pier Luigi Pizzi, 14.2.2020. ).

Sklon ispreplitanju povijesne zbilje i dramatičnih ljubavnih odnosa, Scott je bio miljenik opernih skladatelja jer se uz romantično ozračje „naslanjao“ na stvarne događaje (ma e vero). Tako je i radnja romana  „Lammermoorska nevjesta“ (1819.), koja se zbiva na sjeveroistok Škotske u Lammermoorskim brdima u 17. stoljeću, inspirirana istinskim  nesuglasicama dviju stvarnih obitelji. Mlada Janet Dalrymple (inspiracija za književni lik Lucy Ashton, odnosno opernu Luciju) tajno se zaručila za Archibalda 3. lorda od Rutherfurda (Edgar Ravenswood odnosno Edgardo), no zbog političkih i financijskih razloga roditelji joj dogovaraju brak s Davidom  Dunbarom od Baldoona (Frank Hayston od Bucklawa odnosno lord Arturo Bucklaw). Majka uspijeva Luciju spletkama nagovoriti na neželjeni brak, nakon čega je njezin ljubljeni ogorčeno ostavlja (u stvarnosti odlazi, u umjetnosti na koncu umire). Lucijina prva bračna noć završava tragično: nakon što  nožem ubija muža (u stvarnosti on je ranjen, oporavlja se i ponovo ženi), poludi i umire (tu su se stvarnost i umjetnost usuglasile).

Za razliku od spetljanih opernih libreta, ovaj je (Salvatore Cammarano) vrlo jasan i jednostavan. Tenziju stvaraju tri glavna lika, a to su lord Enrico Ashton, njegova sestra Lucia i njezin izabranik Edgardo (brat i izabranik su smrtni neprijatelji,  a ona je od svih raspoloživih muškaraca zavoljela baš nepogodnog). Iako pomirljive tonove odašilju Lucijin duhovnik i njezina družbenica Alisa, pojava Lucijinog ženika i lažnog pisma ipak vode u tragičnu završnicu.

Prema istraživanjima profesora Paula Dorgana (Univerzitet Utah), prvo glazbeno uprizorenje Scottovog povijesnog romana bilo je 1827. pod nazivom „Le Caleb de Walter Scott“ u kojem su se dijalozi miješali s glazbom Adolpha Adama (1758.-1848.), a ime u naslovu se odnosilo na Edgarovog slugu Caleba! Prvu operu prema Scottovom romanu skladao je 1829. talijanski skladatelj Michele Carafa (1787.-1872.), nakon dvije godine Luigi Rieschi (1799.-1880.), potom (1832.) danski skladatelj  Ivar Fredeik Bredal (1800.-1864.) da bi nakon Alberta Mazzucata (1813.-1877.) ovu seriju 1835. okončao Gaetano Donizetti (1797.-1848.). Osim istraživača i opernih zaljubljenika, vjerojatno nitko ne zna za Donizettijeve prethodnike (vrlo je zanimljivo pratiti promjene opernih naslova, razlike u sudbinama i karakterizacijama likova).

Poznati talijanski operni redatelj Pier Luigi Pizzi (1930.) istovremeno je scenograf i kostimograf svojih predstava pa niti zagrebačka „Lucia di Lammermoor“ nije bila izuzetak. Glavni elementi njegove scenografije bili su zeleni odnosno   crveni teški zastori i visoka drveća čije je razgranate krošnje obavijala (škotska) magla (čak i u scenama, koje se očito zbivaju u zatvorenom prostoru). Taj jednostavan (gotovo minimalistički) pristup nije bio uvijek logičan, ali je bio dosljedan. Minimalizam se protezao i na odjeću pa su tako sve zboristice bile odjevene u jednake  sivkaste dugačke haljine jednostavnog kroja. Međutim, zbog ružnih nabora u gornjem dijelu, haljine su bile odbojne i davale dojam da nisu šivane po mjeri (što je, dakako, besmislica, ali dojam ostaje). Iako jednakog  kroja, bijela Lucijina i tamno crvena Alisina haljina su, zbog drugačijih boja, ipak djelovale bolje. Muška  odijela (uz izuzetak duhovnika), izrađena od materijala nalik skaju (?!), bila su jednakog kroja i jednake sive boje, a jedina razlika između odijela solista i zborista bila je u tamnijim nijansama ovih prvih. U glatkim sivim odijelima strogog kroja, obuveni u čizme  i sa šeširima savijenog oboda, muški zbor je nalikovao formaciji na prijelazu između vojnika i šumara. Uspoređujući ovu Pizzijevu scenografiju i kostimografiju s onima koje je ranije ostvario u nekim drugim produkcijama (sveznajući Internet), moram istaknuti da između mojeg očekivanja  i onog  predočenog postoji priličan odmak.

Zahvaljujući višestrukoj podjeli uloga, svaka izvedba ima druge izvođače, tako da je „mojom“  (20.2.2020.) izvedbom ravnao Josip Šego, a u podjeli su nastupili Ivana Lazar kao Lucia, Ljubomir Puškarić kao njezin brat  Enrico, Tomislav Mužek kao Edgardo, Božo Župić kao Lucijin povjerenik,  Shohei Ushiroda kao mladoženja Arturo, Diana Hilje kao Alisa i Damir Klačar kao Normanno.  Kristalnim glasom i ugodnim sopranom  Lazar je vodila svoju junakinju od ljubavnih maštarija do scene ludila. Mada je besprijekorno zvučala,  glumački je bila bez ikakve dramatičnosti, osobito u najvažnijoj ariji, potresnoj sceni ludila: mada su okolnosti ukazivale da je počinila nešto užasno, Lucia je mirna, uredna i  staložena, bez nagovještaja da je upravo okrvavila ruke i da je  na korak do vlastitog rasula. Budući da je njezina pojavnosti bila lišena glumačkih zahvata, kod drugih sam ih prestala očekivati (mada se nada ipak trzala na dnu kutije). Tako me, na primjer, nije dodatno iznenadilo da, kada se Lucijin brat Enrico, u izuzetnom pjevačkom nastupu Ljubomira Puškarića,  susreće se svojim smrtnim neprijateljem Edgardom, u Mužekovoj izvedbi, to izgleda kao da se dogovaraju oko nečega usputnoga. Budući duhovnik, Božo  Župić nije trebao dodatno ništa činiti jer je već bio neodoljiv svojim fantastičnim basom… 

Iako se od zborova obično ne očekuje da trčkaraju uokolo, ovdje su žene uglavnom mirno sjedile, a muškarci stajali nagovještavajući da su tek navratili. A završnu scenu unošenja i polaganja mrtve Lucije na pod ne mogu opisati blagim riječima…  Ne bih komentirala primjedbe muzikologa o intervencijama u samoj izvedbi jer slušajući opere (ili operete) u domaćim kazalištima, zadovoljna sam izvedbama (a to je ova bila) u kojima preglasna glazba ne prekriva pjevače i  pjevači lijepo zvuče. Žao mi je ipak, da mi ova predstava nije  podarila očekivanu vizualnu poslasticu. Niti redateljsku posebnost.