HNK ZAGREB: "VEČER ANGELINA PRELJOCAJA"
Pokretne slike
U baletima okupljenim pod imenom 'Večer Angelina Preljocaja' prepoznatljivo je autorovo likovno obrazovanje pa bi pažljivi promatrač, uživajući u koreografskim finesama, možda mogao pratiti slikarski trag renesansne i barokne likovne baštine
Objavljeno: 5.19.2020 11:35:54 AM
Izvor: kritikaz.com
Autor: Olga Vujović
"Ekstravagancija" / hnk.hr

Baletni repertoar zagrebačkog Hrvatskog narodnog kazališta  obogaćen je baletima „Annonciation/ Navještenje“ i „La stravaganza / Ekstravagancija“ u koreografiji Angelina Preljocaja pod zajedničkim nazivom „Večer Angelina Preljocaja“ (7.6.2019.). Preljocaj (1957.) je znameniti  francuski plesač i koreograf, utemeljitelj grupe Ballet Preljocaj (1984.), koji je svoje klasično baletno obrazovanje nastavio u duhu suvremenog plesa, što se može uočiti u njegovim koreografskim promišljanjima (i u odabiru glazbe).

Navještenje“ (praizvedba 1995.) je kratki balet temeljen na poznatoj biblijska priča u kojoj mladoj, nevinoj i naivnoj  Mariji nadnaravno biće, Anđeo, najavljuje nepojmljiva  zbivanja u njezinoj budućnosti. Ova omiljena slikarska tema,  bez obzira na zadane elemente, skoro na svakoj slici izgleda drugačije, pa se mijenjaju Marijina odjeća, anđelovi atributi i mjesto susreta, a ponajviše osjećaji na djevojčinom licu. Ovisno o slikarovim namjerama, pratimo skalu od nevjerice, straha, nepovjerenja i odbijanja do rezignacije, prihvaćanja i ushita. Nemojmo zaboraviti da Marijina trudnoća bez sudioništva zaručnika Josipa za nju znači priličnu  nevolju… Dok se slikari najčešće bave Marijinim duševnim stanjima, prikaz arhanđela Gabrijela je prilično standardiziran jer je on izvan ljudskih kategorija.

Preljocajeva koreografija obuhvaća dvije plesačice (glazba  Stephane Roy, Antonio Vivaldi) pri čemu Mariji daje osobine plahosti i skanjivanja, dok je Anđeo lik s misijom. Na prvoj reprizi (8.6.2019.) Mariju je plesala Asuka Maruo, dok je Anđela uobličila Iva Vitić Gameiro pa iako se radi o dvije naglašeno fragilne plesačice, istaknuta je njihova karakterna razlika, koreografski i izvedbeno: treperava i ustrašena Marija i nepokolebljiv i čvrst Anđeo (uvijek se sjetim kako je Iva Vitić Gameiro u ulozi zle vile Myrthe opako pogledala Albrechta u baletu „Giselle“). Uz dramatično osvjetljenje (Jacques Chatelet) u omeđenom prostoru (Angelin Preljocaj) i uz obilje zvukova (ne samo glazbe), dvije plesačice odjevene u haljinice jednakog kroja (Nathalie Sanson) u različitim nijansama plave (svjetla za djevicu, tamna za glasnika) pričaju dobro poznatu priču na duboko proživljeni način.

Drugi, dulji balet je „Ekstravagancija“ za 12 plesača (praizvedba 1997., NY City Ballet) u kojem se susreću dvije skupine (po tri para u svakoj) asocijativno vezane uz sadašnje vrijeme i neki, naoko, nizozemski slikarski barok 17. stoljeća.  Učinak je izuzetan zahvaljujući scenografiji (Maya Schweizer), kostimografiji (Herve Pierre) i svjetlu (Mark Stanley), a zanimljivo je da se glazba  proturječno koristi, pa na glazbu  baroknog skladatelja (Antonio Vivaldi) pleše „suvremena“ skupina, dok su suvremeni skladatelji (Evelyn Ficarra, Serge Morand, Robert Normandeau, Ake Parmerud) glazbena podloga „baroknoj“ grupi. Suprotnost između suvremene grupe (Natalia Kosovac, Asuko Maruo, Miruna Miciu, Guilherme Gameiro Aves, Adam Harris, Balint Rauscher) odjevene u jednostavnu oker odjeću i „barokne“ (Ozana Mirković, Lucija Radić, Atina Tanović, Oleksandr Koriakovskyi, Andrea Schiffano, Takuya Sumitomo) odjevene  poput likova na nizozemskim slikama (Preljocaj ističe Vermeera) nije samo vizualna i glazbena, nego prije svega plesna. Dok su ovi prvi nježni i pomalo lelujavi, ovi drugi su gotovo robustni, pa kada nakon početne odvojenosti ipak dođe do njihovog  sraza i miješanja, odjednom niče mogućnost prihvaćanja različitih pristupa.

U oba baleta prepoznatljivo je Preljocajevo likovno obrazovanje pa bi pažljivi promatrač, uživajući u  koreografskim finesama, možda mogao pratiti slikarski trag   renesansne i barokne likovne baštine.