Pišući pripovijetke potaknute slavenskom mitologijom koje je potom objedinila u zbirku „Priče iz davnine“ (1916.), hrvatska se književnica Ivana Brlić Mažuranić (1874.-1938.) bavila odgojem mladeži (prvenstveno vlastite djece) i pomno je bdjela nad porukama svojih priča. Ma koliko zlo bilo moćno, ustuknut će pred dobrotom nečijeg srca; ma koliko netko bio budalast, ima tko će ga voljeti (makar majka); ma koliko  jaka bila čarolija, raspast će se pred nevinom dušom…

Mada su sadržaji priča prilično komplicirani, najmlađim čitateljima ne zadaju ozbiljnijih muka za razliku od jezika, što se nerijetko vidi za kazališnih izvedbi odabranih priča. Tako se, na primjer, jedna mlada gledateljica zapitala, kakvo je to „ubogo djevojče“, jer se u današnjoj komunikaciji ne koriste  izrazi koji bi i najmanje slutili „ na poetsko“. Dakle, poštujući autoričine izvorne izraze, valjalo bi mlade gledatelje uoči odlaska na kazališnu predstavu podučiti nekim, naoko, čudnim riječima.

U zadnje  sam vrijeme odgledala dvije kazališne predstave potaknute  „Pričama iz davnine“: „Šumu  Striborovu“ u režiji Senke Bulić i produkciji kazališta „Hotel Bulić“ (izvedba 10.2.2020., KUC Travno) i „Priče iz davnine“ u režiji Paola Tišljarića  nastalu  koprodukcijom  zagrebačkog kazališta „Trešnja“ (13.2.2020., izvedba  15.2.2020.)  i dubrovačkog kazališta „Marin Držić“ (6.3.2020.),pa mogu usporediti izvedbu  jednog „lutajućeg“ kazališta (koje ovu predstavu izvodi od siječnja 2013.) i izvedbu koja ima dva sigurna doma. Među „davne priče“ ne ubrajam predstavu „Palunkova žena“ Triko Cirkus Teatra, jer usprkos nazivu (Ribar Palunko i njegova žena) priča se ne  bavi Palunkom i njegovim željama nego društvenim statusom žene, bilo koje pa i Palunkove.

U čudnom, šarenom i bajkovitom okruženju (Tomislav Ćurković) začarane Striborove šume, odjeveni u neobičnu odjeću (Oliver Jularić), uz sjajnu glazbu (T. Ćurković) i upečatljivu  svjetlost (Nikša Mrkonjić), dvoje glumaca pletu poznatu priču o budalastom sinu (Jure Radnić) i njegovoj majci (Senka Bulić), zloj guji-djevojci, Domaćima, ubogoj djevojci i moćnom Striboru. Presvlačenjem, animacijom dijelova tijela (ruka poput guje) ili predmeta i promjenom tempa , glumci izvrsno dočaravaju pojavu novih likova i promjenu situacija. Meni je neobičan bio ironijski odmak u odnosu na tekst jer se uglavnom ne očekuju komentar ili dosjetka  na pojave ili replike vezane uz baštinu. Pri tome se ne radi o podsmijehu, nego spoznaji da je vrijeme (stoljeće ipak nije tako kratak period) donijelo neke  društvene promjene. To istovremeno ne znači da bismo prijašnje norme i vrijednosti trebali kritizirati, ali ih nesumnjivo možemo  registrirati.  

Predstava „Priče iz davnine“ nastala u zagrebačko-dubrovačkoj koprodukciji  (redatelj predstave ujedno je ravnatelj dubrovačkog kazališta) zbunjuje već samim naslovom, jer se ne radi o izvedbi svih objavljenih priča (šest 1916., odnosno konačnih osam 1926.) već samo o  priči „Sunce djever i Neva Nevičica“. U prvoj  polovici  predstave prikazana je majka Ivana Bažuranić-Mrlić (Glorija Šoletić) koja sjedi okružena svojom djecom, imenovanom prema djeci Ivane Brlić-Mažuranić (od sedmero, preživjelo je petero, ali  ako se već povlačila paralela između književnice i sadašnjice, pomalo je neobično da se koriste imena Vlado i Nikola, budući da su to imena njezinih preminulih sinova), pa susrećemo  zainteresiranog Ivana (Luka Bulović) i upućenu Zdenku (Dubravka Lelas), malog napornog Nikolu (Paško Vukasović), nezainteresiranog Vladu (Matiija Čigir) i Nadu (Marija Šegvić). Nakon neočekivanog zamračenja i ponovnog uspostavljanja prijašnje „obiteljske idile“ (dječje razmirice i mamino bavljenje mobitelom) nasred sobe (scena Irena Kraljić) stoji starinski  odjevena (Tea Bašić Erceg) dama koja se predstavlja kao Ivana Brlić Mažuranić (vizualno vrlo dopadljiva Ivana Bakarić), književnica iz prošlosti.

Opisujući na dugačko svoj život i objašnjavajući danas manje poznate riječi (dramatizacija i dramaturgija Lada Kaštelan), autorica propituje djecu o svojim „Pričama iz davnine“, ali su rezultati polovični (čak ni mama nije „dala rodu glas“), pa se napokon (ničim izazvani) odlučuju za zajedničko prepričavanje  zgoda Neve Nevičice. Spomenuta Neva se, zahvaljujući svojoj dobroti,  svidjela opakoj baki Mokoš pa joj ova pomaže pronaći ključeve koje je na livadi izgubila ohola carevna. Međutim, ne želeći biti dvorjanka, Neva (Lelas) ponudi ključeve Olehu banu (Vukasović) jer će povratom ključeva on moći oženiti carevnu. Njemu se, naravno, sviđa Neva i on se želi njome oženiti, ali  tada carevna pošalje na njega vojsku, koja izgine jer je  Sunce priskočilo  u pomoć  i sve sretno okonča (brakom dvoje zaljubljenih).

Budući da se spomenuta priča doista rijetko može vidjeti na pozornici, nakon pola sata uvoda nestrpljivo se očekivao drugi dio predstave. A on je bio obećavajući, osobito početne scene ispunjene video projekcijama (Vesna Kolarec, Žarko Dragojević) i zvučnim efektima (Žarko Dragojević). Ubrzo se prvotni učinak rasplinuo i zamijenila ga je monotonija: na praznoj, dramatično osvijetljenoj (Vesna Kolarec) pozornici stoji osamljena pripovjedačica (Bakarić) koja ozvučena prepričava sadržaj. Kada joj se na pozornici  pridružuju preodjeveni mama i djeca, svojim zborskim ponavljanjem  njezinih rečenica ništa suštinski ne mijenjaju. Čak niti mačevanje i ples (Blaženka Kovač Carić) ne doprinose očekivanoj dinamici jer riječi guraju pokret i atmosferu u pozadinu (čak i odlične projekcije  gube smisao: čemu služi prikaz opatijske šetnice?).

Kratka, dinamična i pomalo šašava predstava „Šuma Striborova“ nasuprot predugoj, dosadnoj i estetiziranoj  predstavi „Sunce djever i Neva Nevičica“ meni su ogledni primjeri za razliku između nezavisne i institucionalne kazališne produkcije. Pri tome ne mislim na onu famoznu  „Koliko para, toliko muzike“, već da nedostatak novaca vodi domišljatosti.