STUDIO CHEKHOV: ČETVERORUKA, "RAZGOVARANJE"
Zdrav nitko nije osto
Za predstavu poput ove treba vremena i znanja, ona ne nastaje u tri tjedna, a gledatelji je pamte i gotovo nevoljko napuštaju 'svoje' glumice
Objavljeno: 5.6.2020 4:59:50 PM
Izvor: kritikaz.com
Autor: Olga Vujović
Četveroruka, "Razgovaranje" / Nina Đurđević

Mnogi odlaze u kino ili kazalište gledati svoje omiljene glumce i jako se uzrujavaju ako ovi ne ispune očekivanja. Međutim, glumci uglavnom nisu krivi, jer nerijetko nastupaju onako kako od njih zahtjeva „redateljska vizija“. Dakako, i ja imam „omiljene“ glumce, ali sam sklonija promatrati ostvarenja u okviru redateljskog rada i uvijek mi je drago čuti da postoji suradnja između glumaca i redatelja: kada se poredaju svi elementi u konačnici to netko „oblikuje“. Tako nekako zamišljam rad redateljice Marine Petković Liker i sudionika/ica u predstavama, bez obzira radi li se o unaprijed zadanom tekstu i institucionalnom kazalištu ili nečemu što kao autorski projekt nastaje uglavnom  izvan „pravih“ kazališnih prostora.  

Utemeljenjem „Četveroruke – umjetničke organizacije za otvaranje novih polja kazališne komunikacije“(2013.), Petković Liker je uspostavila, naoko novu (u našoj sredini) kazališnu komunikaciju unutar same predstave, ali i izvan (publika), pri čemu, usprkos prvotne prepoznatljivosti priče i odnosa među likovima, ostaje blaga nesigurnost, znatiželja što je u pozadini i može li se likovima bez pogovora vjerovati… čak kada se život i umjetnost ne drže  čvrsto za ruke, ovlaš isprepliću prste.

Umjetničko – istraživački ciklus Udaljenosti došao je, nakon tri epizode (Udaljenost-Posustajanje, 2017., Udaljenost- Točka 285., 2018., Ni prijatelj ni brat, 2018.) do svoje četvrte epizode (30.6.2019.) pod nazivom „Razgovaranje“( osvrt na izvedbu 25.2.2020.). Predstava ili kako piše u napomeni: „Ova predstava nije kao predstava. Više je kao proces. Proces susretanja, otkopavanja, suočavanja…“ igrala se u komornom   prostoru Studija Chekhov u središta Zagreba, a neposredni poticaj bile su dokumentarne snimke razgovora žena u baranjskom selu Dardi u sadašnjem poslije ratnom vremenu.

Tako slušamo pomirljive tonove od „Ako ćemo se stalno vraćati, nema naprijed…“ i „Život ide dalje, bilo pa prošlo“ do onih depresivnih „Zdrav nitko nije ost'o“ ili ogorčenih: „Nek oprosti tko hoće, nek zaboravi tko može. Ja ni jedno ni drugo“. Najpotresnije na tim snimkama nisu same izjave, koliko ozračje na granici tuge i rezignacije – svjesne da nemaju kamo, ove žene pokušavaju iz date situacije naslutiti  nekakvu perspektivu. Spomenuti se razgovori isprepliću s razgovorima glumica koje sjede oko stola, povremeno se premještajući i nudeći različite poglede na svoja lica koja su jednako upečatljiva kao i njihove rečenice.

Lada Bonacci, Slavica Jukić, Jasna Palić Picukarić, Barbara Prpić, Urša Raukar i Dijana Vidušin raspredaju o najrazličitijim temama: o muškarcima, o susjedima, o razvrstavanju smeća (izuzetno nadahnuta Prpić), o dobivanju stana (na račun izlaska nekih drugih ljudi!), o ratnom silovanju, o probavnim tegobama („Soda bikarbona je za sve“)…. Upravo to nizanje epizoda (dramaturginja Maja Sviben) vezanih uz strašna ratna događanja i gotovo banalnih nevolja  u sadašnjem trenutku, kristalizira različite životne razine: nakon prevladanih strahote problem postaje kako razvrstati otpad! Osim verbalnih (snimljenih i  pred publikom izgovorenih) dijelova, silno je uzbudljivo pratiti govore tijela:  kako riječ zamre, a progovore oči ili grimasa oko usta; kako premještanje na drugo mjesto prikriva nelagodu; kako drobljenje kolačića nadomještava agresiju….

Prema riječima Petković Liker, svaka predstava je drugačija, jer glumice improviziraju (i dalje ostajem pri ogorčenoj Prpić koja „cijeli dan misli o smeću“ i trpa ga u „hendikepiranu špajzu“ jer ne može odlučiti kamo s njim, što je nesumnjivo  problem novijeg datuma u odnosu na premijernu izvedbu), čime se svaki puta iznova uključuju u stvaralački proces. Ne bih poimence, ali sam doista uživala gledajući glumice kako, izvan matičnih kazališta, pred mojim očima rastu u neke nove, dramatično ću se izraziti, glumačke heroine: vidim radost glume, vidim stvaralački naboj, vidim izvedbu natopljenu  ljubavlju, prirodnu i bez prisile. Ali, za takvu predstavu treba vremena i znanja, ovakva predstava ne nastaje u tri tjedna (kako se sramotno hvale neki redatelji), ovakvu predstavu gledatelji pamte i gotovo nevoljko napuštaju „svoje“ glumice.