Spoj bajkovitosti i životne situacije činilo je priču o Pepeljugi čestom inspiracijom dramskog, glazbenog i baletnog uprizorenja. Kao što je poznato, radi se o siročetu koje na razne načine zlostavljaju maćeha i njezine dvije kćeri. Kako bi oženio sina, kralj upućuje svim djevojkama u kraljevstvu poziv na dvorski ples, ali naša sirota nema što odjenuti. Međutim zahvaljujući vilinim čarobnim moćima, Pepeljuga ipak odlazi na kraljev ples i tamo susreće Princa. Dakako, Pepeljuga i Princ se zaljubljuju, ali kako čarolija kratko traje, zanesena Pepeljuga u zadnji čas napušta Princa i pri odlasku gubi staklenu cipelicu (nikada istraženo zašto cipelica nije nestala u općem rasulu magičnih moći?!).
Izbezumljeni i zaljubljeni Princ po cijelom kraljevstvu traži vlasnicu cipelice i mada dobro znaju da nisu izgubile nikakvu cipelu, sve žene pokušavaju obuti ponuđenu cipelicu („ako prođe, prođe“), uključivši i opake Pepeljugine polusestre, koje rezanjem prstiju ili pete pokušavaju smanjiti svoja stopala. Ova Perraultova (Grimmova) bajka završava vjenčanjem dvoje mladih, a zlicama je ili oprošteno ili su otjerane…. Okvirni sadržaj priče ostaje sačuvan čak i kada nadahnuće redatelja ili koreografa iznjedri sasvim nevjerojatna mjesta zbivanja ili karaktere jer sukob dobra i zla, demonstracija moći i zaslužena nagrada ili kazna opća su mjesta u ljudskom društvu.
Slovensko narodno gledališče iz Maribora stavilo je na svoj repertoar balet „Pepeljuga“ skladatelja Sergeja Prokofjeva i koreografa Jean-Christophe Maillota (8.11.2019.),a uvršten je (22.2.2020.) i u Europsku pretplatu (suradnja HNK Zagreb i SNG Maribor). Ruski skladatelj Sergej Sergejevič Prokofjev (1891.-1953.) svoju je neobičnu operu „Zaljubljen u tri naranče“ (1919.) skladao u emigraciji (1918.-1932.), a po povratku u SSSR nastaje njegov najpoznatiji balet „Romeo i Julija“ (1935.), potom mjuzikl za djecu „Peća i vuk“ (1936.), dok je balet „Pepeljuga“ pisao tokom rata. U koreografiji Rostislava Zaharova „Pepljuga“ je praizvedena 1945. u moskovskom Velikom kazalištu (Boljšoi teatar).
Francuski koreograf Jean-Christophe Maillot (1960.) je svoju baletnu viziju „Pepeljuge“ (praizvedba Les Ballets de Monte-Carlo, 1999.) odmaknuo od bajke pa je uključio komične elemente, prikazao maćehu i njezine kćeri kao zavodnice, princa kao nujnog momka, uveo je nove likove poput „čuvara užitka“, poistovjetio je preminulu Pepeljuginu majku s Vilom i povezao ju s ocem te uveo „priču u priči“ gdje, pomoću manekena, prepričava poznati sadržaj bajke. I tu se zbiva odmak u odnosu na original, jer umjesto u cipelice Pepeljuga uranja stopala u zlatnu prašinu – bosonoga balerina istovremeno je skromna mlada djevojka i suština same plesne umjetnosti (tako da nakon plesa Princ ne nosi cipelicu, nego gleda stopala; a samo se srcem dobro vidi!).
Sa svojim stalnim suradnicima Maillot je ostvario izuzetnu plesnu i vizualnu predstavu. Kostimi (Jerome Kaplan) se pojavljuju u rasponu od pretjeranih i erotičnih preko komičnih do naglašeno jednostavnih, od stilskih nagovještaja ruske avangarde do stiliziranog donjeg rublja, od stišane bijele do blještavo zlatne, sve u logičnom slijedu i ravnoteži. Scenografija i svjetlo (Ernest Pignon-Ernest i Dominique Drillot) zakrivaju, ali ne guše zbivanja, pa tako bjelina valovitih ploha i naglašenog stubišta pri promjeni boje suptilno osmišljavaju nove prostore potvrđujući važnost svjetla.
Svaka izvedba ima svoju podjelu, tako sam je u naslovnoj ulozi gledala izuzetnu Tijuanu Križman Hudernik, koja je svojom fragilnom figurom i preciznim plesom vjerno dočarala mladu djevojku na njezinom putu od zla do sreće. Zlo su, plesački i vizualno vrlo privlačno zlo, maćeha Asami Nakashima i njezine kćeri Tetiana Svetlična i Evgenija Koškina. Mada nije odmah jasno, par su otac (i nama dobro poznat Anton Bogov) i vila-majka (fantastična Catarina de Meneses), a spoj njegovog suzdržanog plesa i njezine razigranosti odlično dočarava njegovo kajanje i njezino praštanje, njegovu ljudsku slabost i njezinu vilinsku superiornost! Ionut Dinita u ulozi Princa vrlo dobro prelazi iz faze bezbrižnog momka koji traga za zabavom u poziciju zaljubljenog mladića. Izdvajam još imena Čuvara užitka (Gaj Žmavc, Filip Jurič) i prinčevih prijatelja (Tomaž Golub, Yuya Omaki, Alexandru Pilca, Jan Trninič) jer njihova imena nalazimo u solističkim ulogama mariborskog baleta. Podjednako su važni i oni čija sam imena izostavila (manekeni, egzote, dvorjanke , dvorjani), jer bez ansambla ni učinak predstave ne bi bio potpun.
Jean-Christophe Maillot i njegova koreografija Prokofjeve „Pepeljuge“ izvrstan je doprinos baletnom repertoaru kojeg već godinama osmišljava umjetnički direktor Baleta SNG Maribor plesač i koreograf Edvard Clug.