RIJEKA 2020: NEEDCOMANY, "SVE ŠTO JE DOBRO"
Jan Lauwers needs company
Predstava obiluje asocijacijama, ali kako mi je nedostajala dramaturška konstrukcija ili profilirana ideja, vremenom su me, usprkos nizanju slika i priča, prestali zanimati likovi, njihove sudbine i međusobni odnosi
Objavljeno: 4.28.2020 11:05:15 AM
Izvor: kritikaz.com
Autor: Olga Vujović
"Sve što je dobro" / Petar Fabijan

U potrazi za naslovom kojim bih okrunila  tekst  o predstavi „Sve što je dobro“ (Al het goede) belgijske skupine Needcompany koja je izvedena (3.3.2020.) u sklopu  Needcompany festivala (29.2-6.3.2020.) u HNK Ivana plemenitog Zajca u Rijeci kao dio programa Rijeka 2020 (odnosno ponude Europske prijestolnice kulture) otkrila sam na njihovoj službenoj  stranici duhovitu rečenicu: „Jan  Lauwers needs company“ (Jan Lauwers treba društvo).

Ponosan na drugačiji, nekonvencionalan pristup u vlastitom  stvaralaštvu, pa slijedom toga i u skupini koju je 1986. utemeljio s plesačicom i koreografkinjom Grace Ellen Barkey (1958.), multimedijalni umjetnik Jan Lauwers (1957.) skupinu je  krstio  pogrešnim engleskim nazivom  „Needcompany“. Nakon što su postali umjetnički suradnici, životni partneri i roditelji, Lauwers i Barkey su u predstave uključili  sina Victora i kćer Romy. Od 2001. stalnim  članom  postaje glazbenik Maarten Seghers, koji je, ako sam pravilno razumjela, Lauwersov nećak pa ih nerijetko nazivaju obiteljskom skupinom. Upravo troje ključnih članova skupine su autori festivalskih predstava (praćenih razgovorima i izložbom 18 video radova Lemm&Barkey odnosno Lot Lemm i Grace Ellen Barkey): Saghers glazbene pod nazivom „Koncert benda koji gleda u krivom smjeru“ (2018.) izvedene 29.2.2020., Lauwers dramske „Sve što je dobro“ (2019.) odigrane  3. i 4. 3.2020. i Barkey plesne „Zauvijek“ (2016.) završne večeri  NF  6.3.2020.

Kako nama izvan Rijeke za tri predstave u okrilju EPK valja ostati tjedan dana, odabrala sam samo središnju predstavu, najavljenu kao „riječka premijera“ (u suradnji s HNK i EPK). Teško je odrediti zašto je premijera i je li izvedba doživjela  neke radikalne promjene, budući da je izvedena prošle godine (kritike datiraju iz kolovoza 2019.). U uvodnoj sceni Jan Lauwers nas upoznaje sa sudionicima  od kojih neki uprizoruju sebe (Barkey, Victor Lauwers, Elik Niv) dok neki imaju zamjenu (Benoit Gib glumi Jana Lauwersa, Lobke Leirens zamjenjuje Romy Louise Lauwers). Promjena odjeće ili maske  (Lot Lemm, Benoit Gob) čuva   ime, ali mijenja  identitet izvođača u funkciji priče. Kako kaže Lauwers, koji je tekstopisac, redatelj i scenograf, priče se temelje na iskustvima protagonista, pa se pred nama isprepliću fikcija i stvarnost, omiljena kazališna forma u posljednje vrijeme.

Scena je krcata raznolikim objektima među kojima se izdiže  veličanstvena konstrukcija složena od staklenih balona (navodno 800, ali to je prilično upitno jer su za vrijeme izvedbe neki razbijeni). Opisujući ovu moćnu i krhku tvorevinu koju je ispuhao puhač stakla iz izraelskog grada Hebrona,  Palestinac Mahmoud (kojeg igra Jules Beckman), Lauwers je uspoređuje sa suzama na slici „Skidanje s križa“ (1435.) flamanskog  renesansnog slikara Rogiera van der Weydena (1399./1400.-1464.).

Mada je, prema tvrdnjama, predstava, sastavljena od istinitih priča, nisu sve one niti uzbudljive niti relevantne. Ipak, susret s nekadašnjim izraelskim profesionalnim  vojnikom Elikom Nivom (1978.) koji je nakon ranjavanja napustio vojnu i počeo  plesačku karijeru (2005.), nesumnjivo pripada među najzanimljivije. Lauwersova suradnja s njim počela je 2017. („Rat i terpentin“), ali u predstavi „Sve što je dobro“ Niv ima priliku govoriti o svojoj vojnoj prošlosti u Libanonu, pri čemu, barem sa strane gledano, to djeluje dodatno izazovno pod svodom  prelijepih staklenih ovala iz Hebrona… Međutim, ne  prepoznajem  poruku scene izvedene  nakon potresnog prikaza njegovih (očekivanih) noćnih mora jer u toj prilično frivolnoj sceni njegova mu djevojka (zamjenska Romy, Lobke Leirens) vezuje vrpcu oko penisa?! Degradacija muškarca, vojnika, patnika…ili samo zabava dokone žene?  

Povezivanje umjetničkih djela i glumačkog čina predstavlja  nit vodilju ove predstave, pa nakon pokazivanja slike „Podrijetlo svijeta“ (1866.) francuskog realiste Gustave Courbeta (1819.-1877.) koja prikazuje žensko spolovilo, gledamo izravnu projekciju nastalu snimanjem unutrašnjosti  Leirensove vagine kao slike koja  „sadrži sve slike svijeta“ (Frljić je bar imao političko pokriće za svoje „vaginalne zastavice“).  Goyine crne slike ili Picassova  „Guernica“ svojim sadržajima ukazuju na nasilje, ali i na  protest protiv njega pa pretpostavljam da se u to na nekoj individualnoj razini uklapa priča o talijanskoj slikarici Artemisiji Gentileschi (1593.-1656.) u čiju je biografiju upisano silovanje  za koje počinitelj nikada nije kažnjen. Iznenadilo me da je radikalni zahvat  performerice Marine Abramović (1946.) na vlastitom tijelu naišao na negodovanje („Da je rađala i osjetila tu bol, nikada ne bi urezala zvijezdu na vlastiti trbuh“), jer proizlazi da je tolerancija upitna kategorija?!

Predstava obiluje asocijacijama, ali kako mi je nedostajala  dramaturška konstrukcija (Elke Janssens) ili profilirana ideja,  vremenom su me, usprkos nizanju slika i priča, prestali zanimati likovi, njihove sudbine i međusobni odnosi. Ono što mi se  doista izuzetno dopalo, bila je čudesno zdanje sazdano  od staklenih plavičastih balona i izvanredna, potresna i energična  glazba Maartena Seghersa u temperamentnoj izvedbi  glazbenika na pozornici.