Prijelazna razdoblja u ljudskim životima mogu biti podjednako naporna onima koji se u njima nalaze kao i onima oko njih pa se tako roditelji tuže na svoju djecu adolescente i na svoje ostarjele roditelje (ovi na njih također), prihvaćen je termin „kriza srednjih godina“ (kao nešto samo po sebi razumljivo), a svaku žensku pobunu karakterizira se „onim danima u mjesecu“. Svima bi bilo lakše i snošljivije kad bismo pokušali razgovarati i razumjeti se, jer nije uvijek nužan „ulazak u nečije cipele“, već je često sasvim dovoljno poslušati nekoga uz malo strpljenja i simpatije.
Problemom adolescencije (duhovito nazvano razdobljem „bura i oluja“) bavi se predstava „Žvaka terapija“ („Lemon Therapy“) koju su, nakon niza anketa i radionica, napisali talijanski autori Chiara Boscaro i Marco Di Stefano, režirao Giulio Settimo (prijevod Rina Brumini), a izvedena je u Gradskom kazalištu „Zorin dom“ u Karlovcu (7.2.2020., osvrt na izvedbu 18.2.2020.). Drama „Efekt leptira“ spomenutih talijanskih autora postavljena je u travnju 2019. u Talijanskoj drami HNK Ivana pl. Zajca u Rijeci, a kako je Settimo ravnatelj spomenute Talijanske drame, dobro su mu poznati ovi autori (u Italiji prilično popularni). Osim što režira, Settimo u ovoj predstavi osmišljava scenografiju (ordinacija psihoterapeutkinje sa stolicom, sofom i znakovitom crvenom lampicom) i bira glazbu (vrlo duhovito i simbolično!), dok je glumce odjenula Morana Petrović.
Priča je naoko vrlo jednostavna: trideset i nešto godišnji muškarac (Vanja Gvozdić) dolazi na terapiju kod psihoterapeutkinje (Lovorka Trdin) jer ga brine (i žalosti) što se ničega ne sjeća iz svoje adolescentske dobi. Razgovarajući tijekom „seansi“, njih dvoje analiziraju tjelesne i osjećajne promjene kroz koje prolaze djeca u odrastanju, pri čemu su dijalozi zbilja duhoviti i šarmantni (nimalo zatupljujući). Oboje glumaca vrlo dobro prelaze iz svojeg zadanog odnosa pacijent – liječnik u neočekivani muškarac – žena, do konačne spoznaje zašto je on (a i ona) potisnuo sjećanje na svoje prvo spolno iskustvo.
Međutim, ono što je u danoj predstavi najbolje su poticaji iz publike: u izvedbi koju sam pratila, usudila bih se reći, glumci su imali izuzetno nadahnute pomagače. Učenici sedmog razreda osnovne škole, osobito dječaci, vrlo su spremno sudjelovali u predstavi, bez krzmanja izlazili na binu i svojim duhovitim i pametnim replikama silno doprinosili ozračju predstave. Dakako, Trdin i Gvozdić su se pokazali dorasli izazovima, jer se doista nikada ne zna što će nekom trinaestogodišnjaku pasti na pamet…
Tek nekoliko primjera! Kako bi se prisjetio svojeg adolescentskog doba Pavle (Gvozdić) mora ući u eru digitalne komunikacije i pozivaju iz publike nekoga tko je „stručnjak za tehnologiju“. Dolazi dječak na pozornicu koji nema pametni telefon i na pitanje, kako to da ga nema, on odgovara da mu ne treba, jer je on stručnjak – što se doista pokaže točnim, jer on poduči Pavla svim vrstama glasovne i pisane komunikacije (pomoću naprave svojeg prijatelja). Drugi izuzetno duhovit primjer bio je poziv nekome tko će objasniti Pavlu načine ljubljenja. Na pozornicu se popeo dječak, vjerojatno najmanji i najmlađi od svih prisutnih, bez najmanje neugode izjavio je da se nikada nije poljubio i vrlo slikovito prikazao što je i kako treba izvesti „francuski“ poljubac!
Naravno da svaka predstava obiluje anegdotama ovisno o prisutnoj publici i njihovoj voljnosti da reagiraju na izazov s pozornice, ali činjenica da ništa nije prisilno i da se sve i zbiva u prijateljskoj atmosferi silno doprinosi ugodi gledanja. Tekst je pametan i duhovit, režija nenametljiva (svodi se na izmjenu svjetla i mraka, ali mala crvena stolna lampica drži pozornost!), a glumci prirodni (uz pomoć publike), ali ono što mi se najviše dopalo jest razdraganost koja obavija cijelu predstavu. Kod ovakvih, u suštini ozbiljnih tema, uvijek se beskrajno „drami“ , ali ako je nešto važno, ne mora ujedno biti dosadno. Potražite smiješno u svemu i naći ćete!