Posljednja predstava Europske pretplate (zajednička pretplata HNK Zagreb i SNG Maribor) u sezoni 2019./2020. na programu Slovenskog narodnog kazališta u Mariboru bila je Molièreova komedija „Škola za žene“ u režiji Ajde Valcl uoči Međunarodnog dana žena (7.3.2020., premijera 31.1.2020.) što ima zabavnu konotaciju jer se spomenuto djelo često opisuje kao – feminističko.
Molière (1622.-1673.) je ovu komediju napisao 1662., iste godine kada se oženio gotovo dvadeset godina mlađom djevojkom Armandom Bejart i tako vlastitim primjerom pokazao da nije neobična bračna veza između starijeg muškarca i mlade djevojke, kako je to najavljivao svojim književnim likovima, 42-godišnjim Arnolfom i njegovom štićenicom 17-godišnjom Agnes. Temeljna razlika između stvarnog Molièrea i izmišljenog Arnolfa leži u činjenici da Arnolf svoju štićenicu smišljeno drži u neznanju (odgojena je u samostanu) i naivnosti, kako bi oženio „čistu“ ili preciznije neuku djevojčicu, dok je Armanda, budući stasala u kazalištu, ipak valjda manje naivna…
Pojava mladog Horacija u Agnes budi prirodne mladenačke porive, zbog čega joj se bračna ponuda njezinog tutora pričinja izrazito odbojnom, što ona izravno pokazuje. Agnesinu pobunu protiv nametnutog odnosa i težnju vlastitom izboru teoretičari tumače kao osvještavanje mlade žene, mada se taj izbor u danim okolnostima svodi na zamjenu jednog bračnog odnosa drugim… treća mogućnost nije ni u primisli.
Vladimir Vlaškalić (1974.) u ulozi Arnolfa izuzetno uvjerljivo prelazi iz privatnog u molijereovski svijet, pa kada razljućen pojavom Horacija sočno opsuje, to gotovo ne registriramo kao dodatak izvan konteksta. Bizarnom odjećom (Urška Recer) koja se sastoji od crvenog prsluka, uskih bijelih hlača i visokih čizama (asocijacija na jahača) uz upotrebu kratkog biča (kojeg nerijetko i neuspješno podiže na protivnika) Arnolf je istovremeno simbol mužjaka i njegova karikatura, što Vlaškalić bravurozno prikazuje. „Bebasta“ Agnes u interpretaciji Ane Urbanc (1984.) u kratkoj „pufastoj“ haljinici od naivne, ali ne glupe, djevojčice izrasta u domišljatu djevojku spremnu na nepodopštine kako bi došla do onog što želi. Serijom nedvosmislenih grimasa dočarava unutarnji svijet: izrazom gađenja na Arnolfovu bračnu ponudu kazuje više od bilo kakve tirade. Mladi i bezbrižni Horacije u interpretaciji Petje Labovića (1993.), iako istinski zaljubljen, djeluje kao Agnesin (nesvjesni) sudionik njezinog bijega iz neželjenog braka: nametnulo mi se pitanje, bi li ga ona u drugim uvjetima izabrala za muža?! Dvoje Arnolfovih slugu vrlo učinkovito prikazuju Maša Žilavec i Vojko Belšek, lik Arnolfovog povjerenik i savjetnika predano igra Matevž Biber, dok se u završnici pojavljuju Enrique (Ivica Lnez) i Oront (Bojan Maroševič).
Posegnuvši za slikom Ljuljačke (1767.) čuvenog francuskog slikara iz doba rokokoa Jeana Honoréa Fragonarda (1732.-1806.), na kojoj stariji muškarac ljulja djevojku u vrtu dok je sakriven u grmlju promatra mladić (slika je u monokromnoj izvedbi) kao pozadinom i rotirajućom kućicom, Arnolfovim domom, u prvom planu, scenograf Branko Hojnik naglašava vrijeme radnje, odnose među likovima i simboliku cijele priče (uz glazbeni doprinos Polone Janežič). Uz glavninu teksta (dramaturginja Simona Hamer), redateljica Ajda Valcl (1981.) je prvenstveno zadržala duh Molièreove komedije (uz šaljive nenametljive suvremene umetke), čime je osmislila duhovitu, čak jetku šalu na račun „dominantnih“ likova (muškaraca), da bi završnicu (u originalu prilično nevjerojatnu) izrežirala u duhu telenovele. Kraj predstave je naprasit i dosljedan – osviještena Agnes daljinskim upravljačem gasi cijelu scenu u kojoj se muškarci nadmeću oko nje, smatrajući je vrijednom robom, a ne ljudskim bićem.
Mariborska predstava Molièreove komedije „Škola za žene“ u režiji Ajde Valcl upečatljivo pokazuje da se dobri stari tekstovi mogu pročitati na suvremeni način bez da ih se unakazi dodacima ili drastičnim promjenama – uostalom, zašto bismo ih inače zvali klasičnim.