HNK OSIJEK: "ŠKOLA ZA ŽENE"
18.3.2020. 12:05:04h
To bi bio divan par – draguljica i blesavac
Smatram da 'manje je više' i ne razumijem potrebu za dopisivanjem, posebno kada se time usporava radnja, kao što je slučaj u predstavi 'Škola za žene'
Izvor: kritikaz.com
Autor: Olga Vujović
"Škola za žene" / Kristijan Cimer

Premijera Molièreove  komedije „Škola za žene“ u režiji Nikole Zavišića i izvedbi Hrvatskog narodnog kazališta u Osijeku (31.1.2020.) zbivala se u tužnoj atmosferi uzrokovanoj smrću osječkog kazališnog prvaka Aleksandra Bogdanovića (1974.-2019.). Pripremao je ulogu Arnolphea kada je u naponu glumačke i životne snage preminuo (25.12.2019.) zbog posljedice prometne nesreće. Emitiranje snimke s probe nakon završnog poklona gurnulo je predstavu u drugi plan, pomiješalo sućut i umjetnost (Bogdanovića  ćemo sigurno dugo pamtiti ) i relativiziralo viđeno u odnosu na zamišljeno.  

Molière (1622.-1873.) je napisao komediju „Škola za žene“ (1662.) na samom početku svoje plodne faze i teoretičari je ne ubrajaju među njegova najbolja djela. Glavni lik je Arnolphe, 42-godišnji muškarac koji se teško odlučuje na ženidbu, bojeći se, poučen primjerima oko sebe, da će ga supruga varati. Međutim, stjecajem okolnosti, postao je udomitelj malenoj Agnes, čiji je odgoj povjerio samostanu i sada kada je stasala u djevojku  (17 godina) odlučio se njome oženiti. Naime, ona je iskrena i priprosta, baš po njegovu ukusu: „Pa, draža mi je glupa i ružna, a poštena, / no žena s mnogo duha, tankoćutna i strasna.“ Možda ova teza izaziva zgražanje u naše vrijeme, ali ako promislimo da se muškarci i dalje rado žene puno mlađim ženama (iako vjerojatno ne zbog istog razloga), da se izvrsno obrazovane žene teže zapošljavaju na željeno radno mjesto od muškaraca i da su često potplaćene, onda se situacija nije uvijek i svugdje tako radikalno promijenila u odnosu na 17.stoljeće! No, vratimo se našoj Agnes koju pomno, ali uzalud, čuva dvoje slugu: Agnes na balkonu, Horace ispod balkona i planu ljubavna iskra. Mada su kasnije Molièreove komedije brutalnije u svojem ismijavanju, ova je izazvala prilično zgražanje pa se posljedično tome pojavila komedija u funkciji komentara pod nazivom „Kritika 'Škole za žene'“ iz koje je izvučen par „draguljica i blesavac“ (prijevod Vladimir Gerić).

Iako Molièreove  komedije nisu ha-ha nego satire i ironije, ipak je u ovom slučaju najzabavniji podatak da se iste godine kada je izvedena „Škola za žene“ Moliere oženio dvadesetak godina mlađom Armandom Bejart (1642.(?) – 1700.), kćeri (vjerojatnije, nego mlađom sestrom, kako ponegdje stoji) svoje suradnice i intimne prijateljice, glumice Madeleine Bejart (1618.-1672.). Odabir kultnog dramatičara za uprizorenje često postavlja pitanje uloge dramaturga pa je najčešći zahvat kraćenje teksta (novo ubrzano vrijeme). U slučaju ovog osječkog Molièrea, dramaturginja Dora Golub je u usta likovima iz završnice, nazvanim dvostruko kao  Enrique/zakon (Mario Rade) i Oronte/slučaj (Jasna Odorčić), dodala sociološke komentare, što nije doprinijelo ni duhovitosti ni originalnosti. Uz to se poigravalo rimom na temelju prezimena glumca Rade (poput „Mario Rade to ne znade“) što je učinkovito samo na lokalnoj razini (upravo se ta okrenutost vlastitoj sredini zamjećuje u brojnim osječkim predstavama), a niti intervencije „šaptačice“ nisu baš naročito „sjele“ (osim što je korigirala nepotrebne  prostačke izraze). Osobno smatram da „manje je više“ i ne razumijem tu potrebu za dopisivanjem, posebno kada se time usporava radnja, kao što je slučaj u ovoj predstavi (usprkos obilnoj koreografiji Maje Huber).

Iako su glumci relativno statični, scenografija je prilično  razigrana (Igor Vasiljev) brojnim  preslagivanjima (ničim izazvanim) letvica i ljepljivih vrpci. Kada se sjetim nekih izuzetnih Vasiljevih scenografija  („Ali: strah ti jede dušu“, SNG Ljubljana), ne mogu se načuditi ovoj za koju malo kada nalazim opravdanja, uz izuzetak odličnih  malih vrtnih vrata, nakošenih ljestvi kojima se penje Horace ili  papirnatih  kapica i noćnih košulja što ih šije marljiva Agnes…. Na tom su tragu fragmentarnosti kostimi Sune Kažić jer su na crna jednostavna odijela navučeni različiti detalji (korzet, „barokni“ rukav, ovratnik) koji bi trebali (valjda) karakterizirati pojedini lik odnosno doba (uz veselu ručnu bušilicu?). Najuspjeliji su zahvati prilikom oblikovanja svjetla (Nikola Zavišić i Igor Vasiljev) i zvuka, uključivši glazbu (Willem Miličević).

Uz par Rade/Odorčić, postoji par Arnolpheovih slugu, Alain i Georgette, u čijoj su se interpretaciji Duško Modrinić i Selma Mehić prilično uspješno ogledali jer su najmanje statični. Antonia Mrkonjić kao Agnes  premalo je profilirana kao „nevinašce“ koje se budi pa se to ne mijenja niti pri susretima s njezinim ljubljenim Horaceom kojeg šarmantno donosi Antonio Jakupčević. Parom možemo smatrati također  Arnolpheova prijatelja Chrysaldea (Sandra Lončarić) i samog Arnolphea (Ivan Ćaćić), mada je to u tekstu jače istaknuto nego na pozornici. Ćaćićevo preuzimanje uloge Arnolphea  predstavlja nesumnjivo izuzetan čin, mada se pitam kako bi ovaj markantni glumac u drugim uvjetima osmislio ovakvog  samozadovoljnog, pomalo tupog predstavnika „mačističkog“ pogleda na svijet. Ovako, to je bilo prihvatljivo, ali ne i uzbudljivo, kao što to nije bila niti cijela predstava.

ImpressumUvjeti korištenjaSuradnja sa portalomOglašavanje/Predstavljanje ponude
AUTORSKA PRAVA!

Svi tekstovi, slike, zaštićeni trgovački znaci te s bilo koje druge osnove zaštićeni "objekti/subjekti" zakonom o autorskim ili drugim pravima postavljeni na ovom portalu u vlasništvu su izvora navedenog uz određenu sliku ili tekst te su objavljeni uz odobrenje nositelja autorskih prava. Svi materijali s izvorom Kritikaz.com u vlasništvu su našeg portala i mogu se koristiti isključivo uz pismeno odobrenje uredništva portala. Korištenjem, odnosno pregledavanjem našeg portala slažete se s uvjetima korištenja portala.

PRAVNA NAPOMENA!

Portal kritikaz.com koristite na vlastitu odgovornost.

© Domagoj Skledar & Igor Tretinjak, 2015 ~ 2020, All rights reserved