Krilatica „Od kolijevke pa do groba, najljepše je đačko doba“ pripisuje se romantičarskom srpskom liričaru, pjesniku Branku Radičeviću (1824.-1853.) pa nije isključeno da je u njegovo doba tako doista bilo. U današnje vrijeme, kada učenici slušaju predmete koji ih ne zanimaju od predavača koje to također ne zanima na način koji je daleko od zanimljivog, doista bismo se mogli pitati o ljepoti razdoblja između šeste i osamnaeste godine (uvjetno). Kroz vlastito školovanje (dugotrajno i raznovrsno) uvjerila sam se u nužnost angažmana predavača i slušača, kao i načina na koji se prenosi bilo koji sadržaj. Nije suština dobrog predavača u suvremenim tehničkim pomagalima, već u njegovoj osobnosti, predanosti, pa i karizmi. Današnji su utjecaji na mlade raznoliki i brojni, a uz to malo tko među njima uopće pokušava nešto zapamtiti ili o čemu promisliti: pamćenje je postalo lepršavi leptirić, a potrebno znanje jednokratno i dostupno „guglanjem“.
Uvijek su učenici pokušavali nadmudriti svoje profesore a ni ovi im nisu ostajali dužni pa se takvo natezanje na temelju (Trećeg Newtonovog zakona) akcije i reakcije znalo izroditi u izrazito neugodnu situaciju. Pravilnici profesorima brane sankcije koje bi primijenili na učenike, roditelji uglavnom bezuvjetno štite potomke, prosvjetna inspekcija nastoji udovoljiti svima ne doprinoseći boljitku, ravnatelji ne brane svoje ljude, zbornica se grupira u tabore, a učenici likuju. Nisu oni zli, ali nisu niti glupi i koriste priliku kako bi se zabavili i bez pretjeranog rada došli do cilja – jer to je postao legitimni način stjecanja titula, privilegija i novca. Ono što imamo u razredima nije niknulo iz sjemena doletjelog iz svemira, nego je posijano u našem društvu, u našim sredinama, mi smo ga posijali.
Na ovaj kratki referat potaknula me je predstava, autorski projekt redatelja Darija Harjačeka, dramaturginje Katarine Pejović, ZKM-ovih glumaca (9) i polaznika Učilišta ZKM-a (14) pod dramatičnim naslovom „Mi & Oni“ u režiji Darija Harjačeka u ZKM-u (26.11.2019., osvrt na izvedbu 29.12.2019.). Maturanti 4f razreda 27. gimnazije nisu, vjerojatno, nimalo opakiji od svojih vršnjaka pa tako svojim govorom i postupcima pomalo izluđuju one profesore koji im se ne uspijevaju oduprijeti, uvažavaju one čije im opaske duhovito i pametno pariraju,nastoje poništiti djelovanje onih koji ih tlače…
Na pozornici se izmjenjuju epizode u razredu, u uredu ravnateljice i u zbornici (scenografkinja Vesna Režić), pa tako vidimo prilično neuspješnu suradnju nove razrednice (Mia Melcher) sa svojim razredom za razliku od profesora (Petar Leventić) s kojim raspravljaju o temama koje ih zanimaju (građanski neposluh), mladog i poletnog (Mateo Videk) koji im nudi drugačiji pristup ili popustljivog profesora tjelesnog (Damir Šaban) koji u novim, skučenim uvjetima nastoji održati nastavu. Postoje nedodirljivi profesori koji se bave samo svojim predmetom (Maro Martinović), pa kada je to još matematika onda postaju kamen spoticanja ne samo za djecu, nego dodatno za roditelje (Nataša Dangubić), koji isključivo u profesoru vide uzrok neuspjeha svojeg djeteta tj. loših ocjena. Vrlo je „poučan“ prizor između spomenute majke i njezine kćeri, gdje je prilično očito da je djevojčin neuspjeh u matematici svojevrstan otpor prema agresivnoj majci. Dakako, nemar prema određenom predmetu pretače se u omalovažavanje predavača pa kada učenici markiraju sat likovnog odgoja, profesorica (Hrvojka Begović) im podijeli jedinice. Potaknuta anonimnom prijavom i pod pritiskom roditelja, ravnateljica (Dora Polić Vitez) od nje traži da se ispriča učenicima, što ova, dakako, odbija i razglasi o događaju na portalima. Glas razuma u ovoj školi je ravnateljičina pomoćnica, psihologinja (Doris Šarić Kukuljica), ali to nije više tako čvrsto kada razgovara s vlastitom kćeri, dakle kada je i sama emotivno uključena.
Kulminacija u križaljci međusobnih odnosa u razredu, u zbornici i odnosa „nas“ i „njih“, jest polaganje mrtve mačke na stol profesora matematike. On to ne doživljava tako dramatično kao ostali, pogotovo ravnateljica koja se boji za ugled škole… Rasprava o pronalaženju počinitelja i kažnjavanju razreda, pokazuje neslaganje među profesorima jer neki smatraju da nije problem mrtva mačka, nego uzrok čina i njegova poruka. Predstava završava na pomalo neočekivani način, uz sugestiju da valja razgovarati i odagnati strah, što je nesumnjivo koristan savjet, ali nije pokazano kako to izvesti. Kada su već naši autori kroz dugogodišnja istraživanja i neposredna iskustva dijagnosticirali probleme prikazujući nam svojevrstan mozaik sastavljen od labavo povezanih prizora, onda su mogli ponuditi recept kako komunicirati.
Iz predstave proizlazi da je komunikacija manjkava na svim razinama: kako horizontalno među učenicima u razredu, odnosno među profesorima u zbornici, tako i vertikalno između učenika i profesora, odnosno djece i roditelja (u našim primjerima majki). U njihovim odnosima naslućuje se pritajena agresija, što nikako nije dobro!
Kada već spominjem agresiju, onda se prisjetimo još jedne predstave koja se izravno bavi vršnjačkim nasiljem, mahom onim u višim razredima osnovne škole, a to je predstava Dine Vukelić „Ako kažeš, gotov si!“ u režiji Krešimira Dolenčića u zagrebačkom Kazalištu „Žar ptica“ (27.9.2019., osvrt na izvedbu 24.9.2019.). U nevelikim scenografskim intervencijama (Patricio Alejandro Aguero Marino) uz funkcionalne izmjene kostima (Tea Bašić Erceg) pratimo kroz četiri priče nemoć pojedinca i okrutnost zajednice, odnosno izravnu prijetnju da o svojim nevoljama moraju šutjeti jer „ako kažu, gotovi su.“.
U prvoj priči svi ismijavaju Enu jer boluje od kožne bolesti psorijaze, pa je zovu ljuskava. Kada joj priđe najzgodniji dečko iz škole i kada ga ona, pomalo zaljubljena, posluša i pošalje mu „malo nezgodnu fotografiju“, on je podijeli po društvenim mrežama, nakon čega joj se dodatno izruguju. Dakako, najteže joj je iznevjereno povjerenje. U drugoj priči, senzibilni Tomica lako zaplače, pa kada njegov otac dobije sinovu rasplakanu sliku (koji su poslali Tomičini kolege), tuče ga jer želi da mu je sin „pravi muškarac“, kao on. Bela je bogata jer je njezin otac koji se bavi mutnim poslovima, obasipa poklonima. Njoj, željnoj ljubavi, važno je da je svi „lajkaju“ pa zbog toga olako svima daje novac i poklone. Međutim, kada se pojavi rokerica Franka, Belu više ne „lajkaju“ zbog čega ona pati, ali joj Franka objašnjava da su druge stvari važnije…. Posljednja priča bavi se „rejtingom“ i top listama popularnosti pojedinih djevojaka u školi pa se tom pričom zaokružuje serija zlostavljanja vezanih uz društvene mreže.
Iako priče nisu podjednako jake, niti imaju čvrstu poveznicu, osim što se radi o istom mjestu, istoj dobnoj skupini i istovjetnim načinima mučenja, predstava pomaže djeci da spoznaju kako ne smiju trpjeti nasilje i da se moraju pobuniti. Možda je predstava još informativnija odraslima koji vjerojatno još ne prepoznaju koliko je virtualni svijet njihove djece – stvaran! Mada se predstava pomalo razvodnjava prema kraju, glumci su se izuzetno potrudili dočarati odnose nasilnika (prikrivenog) i žrtve, pa je tako pravo zadovoljstvo gledati Natašu Kopeč, Amandu Prenkaj, Luciju Stefaniu Glavich Mandarić, Marka Hergešića, Petra Atanasoskog i Bogdana Ilića.
Iako se bave drugačijim problemima, obje predstave prikazuju situacije kojih odrasli možda nisu dovoljno svjesni, pa čak i ako možda nisu besprijekorne, predstave su svakako društveno korisne.