Stjecajem okolnosti (jer, slučaj navodno ne postoji) odgledala sam dvije večeri za redom  predstave  kojima se propituje svijet muškaraca u njihovim  hormonalnim posebnostima: „(Dis)funkcija glave“ Bratislava Dimitrova u režiji Ivana Lea Lema na Sceni Gorica (POU Velika Gorica, 15.11.2019.) i „Sve o muškarcima“ Mire Gavrana u režiji Mladene Gavran u Maloj dvorani Lisinskog (26.9.2019., osvrt na izvedbu 14.11.2019.).

Iako kronološki netočno, počinjem velikogoričkom predstavom jer se radi o hrvatskoj praizvedbi teksta „Noći u bijelom satenu“ makedonskog  dramatičara Bratislava Dimitrova (1952.). Budući da se ne navodi ime prevoditelja, pretpostavljam da  je prijevod zagubljen u Leminoj adaptaciji. Sudeći prema dostupnoj snimci predstave u izvedbi Teatra Džinot iz Velesa, Lemo je zadržao temeljnu priču, ali „pohrvaćujući“  likove (splitski torcidaš Danko – Alen Šalinović, purger Branko – Ranko Zidarić) i pojednostavljujući  njihov govor (uz izuzetak suptilnog Ranka – Mladen Kovačić),  te maksimalno čisteći scenu (Vesna Režić) i osiromašujući garderobu (Marko Marosiuk) ponudio je prilično skučenu interpretaciju jednog ne baš bezazlenog problema.

Kao što na početku predstave napominje jedan od likova: „Muškarci se boje starosti, siromaštva i impotencije“, predstava se bavi upravo ovim posljednjim strahom. Trojica  sasvim različitih muškaraca, splitski „štemer“, zagrebački „frajer“ i „mamin sin, zatečeni su svojom spolnom nemoći i dolaze liječnici Elizabeti Krajcar (Barbara Vicković) da im pomogne savjetima i terapijom. Iako u programskoj knjižici vrlo razložno piše o namjerama predstave: „Cilj nam je bila istina, a ne šok. I zato su nam gore opisani pojmovi bili sredstvo, a ne cilj. I mislim da u tome nema ništa vulgarno. (….) Jedini vulgarizam je laž“ (Lemo), čime se zdravorazumski objašnjava obilata upotreba kolokvijalnih izraza spolnih organa, ipak se na kraju upozorava: „Da ne bi bilo pedagoških nesporazuma, predstava je zabranjena za mlađe od 16 godina.“ (malo mi je to klimavo, da ne kažem licemjerno).

U početnoj  sceni  „vježbanja penisa“ na pozornici zatičemo „hajdukovca“ kojeg vjerno, ali jednodimenzionalno i bez ikakvih promjena tumači Šalinović i„propalog  sjemeništarca“ (šteta da se u adaptaciji nije poigralo sličnošću riječi sjeme i sjemenište) u izvrsnoj interpretaciji Mladena Kovačića, koji je usprkos pretjeranosti, jedini punokrvni lik. Svojim načinom, „tu sam, vidi me“, Ranko Zidarić uvijek izaziva veselje kod publike pa ni ovaj puta nije bilo drugačije. Mada ključna osoba za njihovu terapiju, Barbara Vicković nije pokazala svoje (nemale) glumačke mogućnosti jer lakonski dijalog: „Što vam radi doktorica?“/ „Navija za nas“ ukazuje da se njezin lik mogao i drugačije osmisliti. Moram istaknuti da je poanta  priče izuzetno duhovita, ali kako, logično, dolazi na kraju predstave, jedino mi pada na um „strpljen(a) – spašen(a)“. Glazba (Zvonimir Dusper) je dobra i stihovi pjesama duhoviti pa je zbilja šteta da ih ne pjevaju „in situ“.

U svojim brojnim komedijama Miro Gavran (1961.) intenzivno propituje međuljudske odnose na raznim razinama, pa tako u komediji „Sve o muškarcima“ promatra trojicu prijatelja (od teretane do staračkog doma), homoseksualni par (i trećeg), sukob između oca i sinova zbog nesporazuma, varijantu zabave u baru „Eros“ na tragu „skidaj se do kraja“… Podsjećam da smo spomenutu komediju u režiji Mladene Gavran gledali (i već pomalo zaboravili) 2006. kada su glumili Dražen Bratulić, Ivica Pucar i Robert Ugrina, tako da nova podjela donosi drugačiju energiju. Sada su pred nama (abecednim redom) Vedran Komerički, Tomislav Krstanović i Rade Radolović, glumeći onakav tip muškarca kakvog sugerira njihov fizički izgled (što je sasvim prihvatljivo jer se situacije poigravaju stereotipovima), čime nude lakše prepoznavanje i prihvaćanje komike.

Osobno mi je vrlo ugodno iznenađenje bio Vedran Komerički, budući da ga nisam baš često gledala. Šteta da u nekim potencijalno duhovitim scenama (bilo zbog karakterizacije likova ili zabavnih dijaloga) glumci malo pretjeruju u načinu govora ili grimasama jer bi suzdržanost (sjetimo se Bustera Keatona!) polučila bolji učinak. Scenografija (Dinka Jeričević) i kostimi (Danica Dedijer) doprinose ugođaju (pregača s antičkim torzom koja se može bilo gdje kupiti bio je puni pogodak!) pojedinih scena koje se, nažalost, prejednostavno razdvajaju zamračenjem i glazbom. Međutim, glumačka dobra volja „kamuflira“ eventualne  nedostatke i što je, izuzetno važno, ne izaziva zasićenost.

Mada postavkama i rezultatima različite, ove  dvije komedije o muškarcima pokazuju da  tvrdnja „potraži smiješno u svemu i naći ćeš“ ipak ima određene pretpostavke.