Obavijest da će u Hrvatskom narodnom kazalištu u Varaždinu redatelj Ivan Planinić postaviti jednočinku Miroslava Krleže „Maskerata“ (Scena „Zvonimir Rogoz“, 1.2.2020.) malo me je zatekla jer uprizorenje mladalačkih Krležinih dramskih tekstova zahtijeva pomni pristup i nekonvencionalnu „obradu“. Odmah valja napomenuti da postoji prva, kraća varijanta teksta „Maskerate“ iz 1914., ali da je kasnije temeljito preuređena i proširena te objavljena godine 1933. u knjizi pod nazivom „Legende“ s još pet kraćih dramskih tekstova. Među dramama koje je Krleža ponudio za izvođenje Josipu Bachu (1874.-1935.), glumcu i redatelju, tadašnjem ravnatelju drame zagrebačkog kazališta (1908.-1920., 1931.-1934.) bila je i „Maskerata“ koju je Bach odbio (kao i druge) uz obrazloženje da su „scenski neizvedive“. Praizvedbu „Maskerate“ u režiji Miroslava Minje Dedića (1921.-2015.) izvelo je Beogradsko dramsko pozorište na gostovanju u Ljubljani 1955., a dvije godine kasnije postavio ju je (zajedno s „Kraljevom“) redatelj Slavko Andres u varaždinskom kazalištu.
Ljubavni trokut u koji su upleteni književni likovi – Kolombina i Pierrot iz renesansne talijanske komedije temeljene na improvizaciji (commedia dell'arte) i Don Quixote iz istoimenog satiričnog viteškog Cervantesovog romana (1605.), zbiva se „jedne pokladne noći“ što odgovara definiciji pojma maskerate. Naime, radi se o vrsti pokladne renesansne igre proizašle iz višeglasne karnevalske popijevke, satiričnog i komičnog, nerijetko opscenog sadržaja, a sudionici su se maskirali u alegorijske ili mitološke likove. Zašto je Krleža odabrao baš ova tri lika, djelomično im izmijenivši karaktere, teško je pretpostaviti. Njegova je Kolombina koketa („žena kao sve“) kao i u originalu, za razliku od Pierrota, koji je sada poduzetni ljubavnik („Fantast. Lirski pjesnik. Danguba. Bonvivan“), a ne nespretni sluga. Don Quixote („nervozni treći“) jest, dakako, gubitnik, ali prije svega zato što se Kolombina odlučila za tjelesnost i strast (Pierrot) umjesto za intelekt i metafiziku (Don Quixote).
Planinić (1982.) je ravnopravno prihvatio i izrežirao dramske dijaloge i prateće didaskalije, poigravao se Krležinim riječima (inzistirajući na obliku „nijesam“) i podcrtavao nevažne replike (Kolombina: „Plesala sam poput nestašne djevojčice! I bilo mi je ljepše nego na prvom plesu jer sam onda imala cipele za dvije numere premale!“ na što joj Don Quixote replicira dopisanim riječima, nije li imala cipele dvije numere prevelike…), unosio glazbene najave, odjave (Vid Novak Kralj) i ugođaje (Nikša Marinović), pretvorio tekst koji se danas pomalo s naporom čita u veselu igru blisku apsurdu. Nije promijenjen samo tekst, nego i interpretacija, a tu su se Hana Hegedušić kao Kolombina, Karlo Mrkša kao Pierrot i Marinko Prga kao Don Quixote baš zaigrali, pa su bili duhoviti, šašavi temperamentni i dopadljivi (doprinos koreografkinje Ivane Pavlović).
Veliki doprinos cijelom ugođaju osigurala je scenografkinja i kostimografkinja Petra Dančević, čiji kostimi koketiraju s poznatim elementima zadanih likova, ali daju vizualni odmak koji ih čini drugačijim. Poveznica je zelena boja: Kolombinina perika, Pierrotove aplikacije, Don Quixotov kaputić. Izuzetna kombinacija crno-bijelih odjevnih predmeta čini Kolombinu vibrantnom pojavom, dok četkica za brijanje u funkciji brade podsjeća na poznate događaje iz Don Quixotovog života. Na praznom scenskom prostoru jedine su intervencije docrtan pod (u duhu Kolombinine odjeće), mali crveni zastor (kroz koji Don Quixote špijunira i koji ujedno podsjeća na erotsko značenje „grimizne zavjese“ u tekstu), te rasvjeta dizajnera Marijana Štrleka.
Možda je hereza na ovaj način interpretirati Krležino djelo, ali ja sam se baš dobro zabavljala, a kada sam naknadno pročitala „Maskeratu“, spoznala sam da je Planinić, za razliku od svojih prethodnika, ovo djelo pročitao vrlo doslovno i u njemu pronašao puno mogućnosti za razigranost.