Drama „Bez trećeg“ Milana Begovića (1876.- 1948.) omiljena je među mnogim glumcima jer se radi o znakovitom i emocijama nabijenom tekstu pogodnom za komornu izvedbu. Posljednje uprizorenje spomenute drame, s napomenom da se radi o „autorskom radu glumaca“, moglo se vidjeti u produkciji „Gala teatra“ na pozornici zagrebačkog kazališta KNAP (Kazalište na Peščenici, 14.12.2019.) u izvedbi Matije Prskalo (1966.) i Mladena Vulića (1969.).
Drama se zbiva 1926. (praizvedena je 1931.) i počinje u trenutku povratka Marka Barića iz rata, točnije nakon osmogodišnjeg ruskog zatočeništva. Dok u svojem zagrebačkom stanu očekuje suprugu Gigu, javljajući se na telefon i slušajući različite muške glasove koji se raspituju za nju, u Marku buja sumnjičavost začeta još u logoru. Umjesto da se njihov susret zbiva u ozračju ljubavi, Marko muči Gigu mnoštvom bezobzirnih pitanja potaknutih ljubomorom, odnosno samom mogućnošću nevjere. Podjednako, kako za ljubav tako i za ljubomoru ne treba treći….
Gigina profinjenost i pripadnost višem građanskom sloju sve se jače ističe nasuprot Markovom sirovom, priprostom i gotovo nasilničkom pristupu (koji su za Gigu neugodna novost). Koliko su Markovoj promjeni doprinijeli rat i zarobljeništvo, a koliko urođene osobine (ljubomora, nasilje) koje su zahvaljujući okolnostima izbile na vidjelo, teško je precizirati, ali upravo te varijacije omogućuju glumcu učinkovitu glumačku igru. Vulić cijelo vrijeme igra na snagu ratnika-povratnika pa je njegov lik neprestance povišenog glasa i bez prijelaza. Raspon karaktera njegovog Marka je između bijesa i pojačanog bijesa, mada proizlazi iz teksta i ponašanja partnerice, da postoje razdoblja zatišja, čak nepatvorenog povjerenja i iskrene ljubavi. S druge strane, Begović kao nesumnjivo dobar poznavatelj ženske psihe i zagovornik ženskog prava na izbor, Gigi u usta stavlja gotovo feministički pamflet, što Matija Prskalo izvrsno koristi. Njezina početna umiljatost topi se bez zaostatka čime izaziva Markovo okretanje nasilju, što napokon završava kobno.
Iako je tekst napisan vrlo čvrsto i vjerojatno se može bez većih poteškoća glumački locirati, predstava pati od nedostatka kritičkog prijateljskog oka, od nedostatka redatelja, od nedostatka trećega. Hvalevrijedna je želja glumaca da imaju „nešto svoje“, ali je zaista teško biti istovremeno unutra i vani jer bez obzira na „pamćenje tijela“, teško je procijeniti ritam, nijanse, modulacije glasa i kompoziciju cijele predstave. Za dobru i sigurnu plovidbu ipak valja imati kormilara.