Njemački pisac i glumac Lutz Hübner (1964.) svojim je djelima  preko petnaest godina prisutan na  hrvatskoj sceni jer su u veljači 2004. izvedene njegove drame „Brijačice“ (Mala scena, Zagreb) i „Gretica, stranica 89“ (Kazalište Virovitica). Zahvaljujući prijevodima Damira Mađarića, virovitičko kazalište nastavlja predstavljati opus ovog izuzetnog autora  sklonog propitivanju međuljudskih odnosa u njihovim zapletenostima  i razrješenjima, tako da 2009. Dražen Ferenčina režira „Srce boksača“, a Mađarić  2013. predstavu „Ispad“. Nova izvedba Huebnerovog teksta (Das Herz eines Boxers) pod nazivom „Boksačko srce“ (prijevod Jan Torjanac) u režiji Marka Torjanca i suradnji Kazališta Planet Art s Teatrom Rugantino postavljena je na pozornicu Male dvorane Lisinski (17.1.2020.).

Duhovita i potresna priča o „mladoj budali i staroj budali“, kako stoji u tekstu, priča je o ostarjelom boksaču (Marko Torjanac) koji je zbog navodne agresije smješten na zatvorenom odjelu staračkog doma i mladiću (Filip Vidović) koji, da bi se umilio vršnjacima, preuzima na sebe tuđu krađu (što mu ipak nije donijelo željenu prihvaćenost) pa za kaznu mora obojiti sobu spomenutog starca. Prvi susret nije baš uspješan: mladi Jojo izruguje se starcu dok ne shvati da je pred njim boksačka legenda Crveni Leo. Počinju razgovarati i mladić odjednom shvaća da živi cijeneći pogrešne stvari:  starac mu, poučen vlastitim iskustvom, ukazuje na lažna drugarstva, bodri  ga da osvoji voljenu djevojku i da ispuni svoje slikarske snove… S druge strane „stari borac“ ne prihvaća svoj pasivni položaj i želi pobjeći iz staračkog doma: prvi pokušaj završava sudarom auta o zid, nakon čega hini  samoubojstvo, dok mu napokon Jojo ne nabavi žensku odjeću u kojoj uspijeva pobjeći.

Priča koja počinje generacijskom netrpeljivošću vremenom se pretače u iskreno prijateljstvo i prihvaćanje. Veliki naslonjač, noćni ormarić i televizor ukazuju na skromnost smještaja u staračkom domu (scenograf Marko Torjanac), a ljestve i kanta s bojom simbolički označavaju ličenje (mada Jojo doslovce  valjkom maže zidove). Redateljski postupak uglavnom  se svodi na promjenu intenziteta  svjetla (Torjanac), time da se svjetlost i tama ne izmjenjuju mehanički, već se polusvjetlima djelimice označavaju nijanse u emocijama likova. Kako je tekst vrlo snažan, predstava se drži na okupu, mada bi bilo bolje da su  glumačka i redateljska funkcija razdvojene.

Torjanac (1967.) odlično prikazuje ostarjelog boksača i njegovu nepokolebljivu želju za punim životom umjesto životarenja, ali početne staračke manifestacije ostaju nepromijenjene, mada mu se život, zahvaljujući mladiću, mijenja. Vidović (1991.) svojom pojavnošću vrlo dobro dočarava bahatost mladosti koja prikriva nesigurnost senzibilnog mladića, ali niti njegova gluma ne doživljava osjetne pomake. Usput da napomenem kako je šteta što s njim nitko nije  poradio na njegovom, očito nesvjesnom  osmijehu, kojim publici nerijetko šalje pogrešnu poruku. Zbivanja prati primjerena glazba Milorada Stranića, glumce je odjenula Đurđa Janeš, a zgodna je dosjetka završna slika karikaturista Nikole Plečka (Nika Titanika).

Nevezano za primjedbe, drago mi je da se Hübner ponovo  igra u hrvatskom kazalištu, a kako smatram da „praksa radi majstora“, vrijeme je ovoj predstavi nesumnjivo saveznik.