Nisam nikada mislila da ću, pripremajući kritički osvrt o nekoj kazališnoj predstavi, tragati (dakako na internetu) za godištima glumaca, no na to me potaknula predstava Dine Pešuta „H.E.J.T.E.R.I“ u režiji Judite Gamulin u Zagrebačkom kazalištu mladih (Scena Polanec, 18.1.2020.). Četvero mladih ljudi opisanih kao „milenijalci“ pripadaju naraštaju rođenih između 1980.-2000. godine, što znači da su sada već pripadnici mlađe srednje generacije, a to uvjetno podrazumijeva da bi trebali imati relativno jasnu viziju vlastite budućnosti. Zajednička poveznica je izrazita predanost tehnologiji koja im virtualnošću djelomice zamjenjuje stvarnost (što nije na društvenim mrežama ne postoji).
Njihova upravo stasala radna sposobnost dobrodošla je novoj kapitalističkoj grabežljivosti, ali to podrazumijeva da nemaju nikakvu sigurnost: niti stalnog zaposlenja, a niti pouzdanu zaradu. Odrastali u uvjerenju da im je sve dostupno, očekuju puno od života, mada za to nemaju previše pokrića: narcizam im je jači od potencijala. Zaigrani u svojem potrošačkom svijetu, sve važne odluke odlažu za kasnije, pa ih nazivaju „Petar Pan generacijom“ (Istok Pavlović) prema dječaku koji nije želio odrasti. Iako sam itekako svjesna odlika „te“ generacije, nabrojene komponente sam pronašla u više-manje kompetentnim sociološkim člancima (na internetu mada nisam milenijalka), a njima metaforično ili doslovno barata i Pešut u svojoj drami. Njegovi su glavni muški karakteri trojica homoseksualnih prijatelja, cimeri koji zajedno žive (Ugo Korani, Luka Bulović i Dado Ćosić). Njima se pridružuje prijateljica Roza (Hrvojka Begović) nakon povratka iz Berlina, u kojem je bila uspješna, ali od kojeg je odustala nakon samoubojstva partnera. Njihova promišljanja, frustracije, strahovi i težnje nisu privilegija samo njihove generacije – sve su to prolazili oni rođeni sredinom 20. stoljeća i oni prije njih – samo nešto ranije (u pubertetu) i s nešto pouzdanijim završetkom (uglavnom su se vremenom zaposlili i „sredili“).
Doba između kraja Drugog svjetskog rata i raspada Jugoslavije imalo je uspone i padove, ali je sve obavijala socijalna sigurnost, koje su se roditelji baš ovih milenijalaca olako odrekli (očevi, kiselo grožđe, dječji zubi). Uspostavljanje demokracije, zamjena planske ekonomije tržišnom, protok rada i novi životni uvjeti nekima su donijeli blagostanje, a nekima krah – ovisno kako im je pao grah! Sigurna sam da to Pešut vrlo dobro prepoznaje i dijagnosticira pa me iznenađuje da je priču o svojoj generaciji ispisao tako plošno, površno i banalno. Njegovi likovi uporno tragaju za nečim što im je na dohvat ruke (ljubav, prijateljstvo, uzajamna podrška), pri čemu ukazuju koliko je prijateljstvo važno (odavno je poznata izreka da „rodbinu dobivamo, a prijatelje biramo“) , ali su istovremeno nemoćni oduprijeti se okolnostima (ipak izgleda ne planiraju točiti pivo u irskim krčmama). Zanimljivo je i porijeklo likova, jer troje dolaze iz malih provincijskih sredina, dok je četvrti iz bogate i liberalne obitelji što mu daje osjećaj sigurnost i smanjuje nezadovoljstvo (prije spomenuti grah!). Peti član društva jest ravnateljica muzeja koja je dobila otkaz (Katarina Bistrović Darvaš) što je ogorčuje, ali pri tome zanemaruje da je na poziciju svojedobno došla političkim vezama… Njezino šarmantno licemjerstvo kao protuteža mladim ljudima koji nemaju mogućnosti usporedbe između nekada i sada ponajbolji je dio drame.
Predstava se odvija u mladenački razbarušenom stanu (Vanja Magić) gdje su likovi odjeveni na očekivani način (Marta Žegura, Judita Gamulin), a atmosferi doprinose glazba Lea Beslaća i svjetlo Ivana Lušičića Liika. Ne znam, mada pretpostavljam, da su frustracije uzrokovane društvenim uvjetima jače ukoliko se radi o homoseksualcima, ali je ipak zanimljivo da su u drami sva trojica cimera skloni istom spolu, a dvojica od njih su i par koji teži legitimnoj vezi. Oba ženska lika su dominantna u odnosu na mušku grupu, pa je tako Hrvojka Begović doslovce „alfa jedinka“ dok je Katarina Bistrović Darvaš jedina koja ima iskustvo na relaciji nekada i sada.
Ne sumnjam da će mlada publika u Pešutovom tekstu prepoznavati ili otkrivati komponente iz vlastitog života, ali nama ne-milenijcima sve je uglavnom dobro poznato („princip je isti, sve su ostalo nijanse“), a kako uporno ponavljanje istih premisa nužno vodi istim zaključcima, izvedba vremenom postaje monotona. Teško je reći je li redateljica Gamulin mogla promijeniti duh predstave jer se, usprkos šarmantnoj glumačkoj ekipi, sve odvija prilično predvidivo i pravolinijski.
Što sam ja dobila gledanjem ove predstave? Uglavnom ne puno, osim što sam razotkrila godišta svih sudionika: Pešut je rođen 1990., Gamulin je dvije godine mlađa, a Korani ima još dvije godine manje. S druge strane devedesetih su Ćosić i Bulović (1987.), Begović je pet godina starija, a „prastara“ Bistrović Darvaš više ne pripada milenijskoj kategoriji. Što su dobili „milenijci“? Informacije koje odavno znaju. ZKM? Jednu premijeru više.