Prije no što se proslavio u Krležinim Baladama, Petrica Kerempuh okušao se na lutkarskoj sceni, ni manje ni više nego pokušavši zasjesti na mjesto domaćega pučkog lutkarskog junaka po uzoru na Puncha, Pulcinellu, Petrušku i ostatak razigrane ekipe lutaka. Godine 1920, na samim počecima organiziranoga lutkarstva u Hrvatskoj, članovi Teatra marioneta Velimir Deželić mlađi, Ljubo Babić i Božidar Širola postavili su na marionetskoj sceni predstavu Petrica Kerempuh i spametni osel na tekst Dragutina Domjanića (potpisana pseudonimom Vujec Grga). Petrica je u toj predstavi, na tragu vlastitih uzora, bio vrckast i životno mudar lik koji se kroz šalu i vic narugao malograđanštini onoga doba. Nažalost, Petričina je lutkarska karijera ubrzo utihnula, podijelivši sudbinu Teatra marioneta. 

Šesnaest godina poslije Petrica je ostvario književnu besmrtnost u vječno aktualnimBaladama. Nakon tog uspjeha naš je junak tek u rijetkim prilikama navraćao na lutkarsku scenu, između ostaloga 1995. u Domjanićevu Petrici Kerempuhu i spametnom oslu u režiji Zlatka Boureka. Jedan od naših najvećih lutkarskih umjetnika, čiji je prinos hrvatskom lutkarstvu nemjerljiv, ujedno doajen animiranoga filma, likovne umjetnosti, scenografije i kostimografije, u 86. se godini života vratio Petrici Kerempuhu i to s vrlo izazovnom idejom spajanja lutka i stihoklepca. 

Svaki pravi izazov krije brojne zamke, što nije izbjegla ni predstava Kerempuh i smrt,pretpremijerno izvedena u vrtu Memorijalnoga prostora Miroslava i Bele Krleža u sklopu 4. festivala Miroslava Krleže. Iako je imala odlične početne pozicije – spoj vrhunskog teksta i slavnih Bourekovih lutaka-nakaza i to na autentičnoj lokaciji uz odličnu glazbenu pratnju Josipa Mimice na klarinetu i Vlade Marinčića na harmonici, putem do cilja dobrim se dijelom izgubila.

Bourek je Balade Petrice Kerempuha u predstavi pretočio u dijalog naslovnoga junaka i Smrti, oblikujući igru po uzoru na pučki i ulični lutkarski teatar. No dok prije spomenuti junaci pučkoga lutkarskog teatra sa svojim sugovornicima uglavnom komuniciraju palicom, a važnost riječi utišavaju piskalicom, sve to u furioznom ritmu igre, Bourekov Petrica uglavnom se „borio“ jezikom. Taj smjer zacrtao je i izborom „najbrbljavijega“ tipa lutaka – zijevalica – kojima su lutkari posudili jednu ruku. Iako samo iznevjeravanje početne ideje ne znači nužno loš rezultat, problem je što se scenski susret i nužni sukob sveo na statično, više-manje dijaloško, nizanje stihova iz Balada. Riječi su u prvi plan stavili i izvođači Đuro Roić i Šiško Horvat Majcan. Iako po profesiji i školovanju lutkari (Roić je zaposlen kao lutkar u ZKL-u, dok je Horvat Majcan završio studij glume i lutkarstva u Osijeku), više su pozornosti posvetili izgovoru stihova, u čemu su bili prilično uvjerljivi. Žrtvom toga palo je scensko oživljavanje likova, koje je dovelo u pitanje izbor i opravdanost lutkarskoga medija u predstavi. Dok je Horvat Majcan u dijelovima uspijevao oživjeti Smrt, na mjestima ipak zaboravljajući na njegova usta, Roićev Petrica dobar je dio predstave bio „nijem“, samim time scenski mrtav. Jednako je tako udaranje mekanim palicama djelovalo neuvjerljivo i isforsirano, u suprotnosti s bučnim i žestokim udarcima Puncheva slapstickapo drvenim glavama Judy i ostalih žrtava njegovih huncutarija.

Što se tiče verbalnoga sloja predstave, naslovni likovi Kerempuh i Smrt u tridesetak minuta trajanja prošetali su Baladama, izgovarajući stihove, između ostalih, iz Planetarijoma, preko V megli, Gumbelijum roža fino diši i Lamentacija o štribi do završnoga Khevenhillera, sve povezavši napjevom iz Komedijaša. I dalje okrutno aktualni i istiniti, stihovi u nekim dijelovima nisu funkcionirali dijaloški, pretvarajući Kerempuha i Smrt iz scenskih suparnika u sugovornike. Upravo stoga i promjena u njihovu odnosu, u kojoj je Kerempuh u sceni kažnjavanja od potlačenog lika postao nadmoćan, djelovala je scenski neuvjerljivo. I kao što je Kerempuh u predstavi pobijedio Smrt, tako je Petrica stihoklepac progutao Petricu lutka, a riječ i stih scensku igru.

Kritiku, izvorno objavljenu u Vijencu, možete pročitati ovdje.