Kazališno uprizorenje suvremenih dramskih tekstova nesumnjivo je izvrstan poticaj autorima da se okušaju u tom književnom žanru, čak i kada im je nepoznanica. Poznati suvremeni (slovenski) filozof, politički teoretičar i polemičar Slavoj Žižek (1949.) svojim je osebujnim nastupima privlačio publiku na tribinu Filozofskog teatra HNK Zagreb (2015.,2017.,2019.) pa nije neobično da je upravo spomenuta nacionalna kazališna kuća od njega naručila dramski tekst. Žižek je posegnuo za sadržajem poznate antičke drame „Antigona“ svojeg prethodnika Sofokla (496.- 406.) unoseći u poznato zbivanje dodatne rasprave i varirajući kraj.
Ukratko, nakon što su se braća pobila oko vlasti, Eteoklo na „pravoj“ i Polinik na „neprijateljskoj“ strani, tebanski kralj Kreont zabranjuje Polinikov pogreb. Smatrajući moralni (božanski) zakon jačim od državnog (političkog), njihova sestra Antigona zanemaruje kraljevo naređenje i potajno pokapa Polinika. Međutim, otkrivena je i Kreont ju za kaznu zakapa živu u grobnicu. Njegov sin Hemon je Antigonin zaručnik i pridružuje joj se u grobnici pa kada otkriva da se objesila i sam se ubija. Nakon ovog (antičkog) završetka, Žižek se „vraća“ u predzadnji trenutak tragedije nakon čega mijenja kraj: Kreont izvodi Antigonu i Hemona iz grobnice i svi zajedno pokapaju Polinika, što razjari svjetinu koja ubija Kreonta i Hemona (Antigona poludi). I konačni, treći kraj Žižekove drame jest pobuna puka (zbora) protiv vlastodržaca pa ubijaju Kreonta i Antigonu, a Hemon se sam ubije. Pri kraju drame stoji znakoviti razgovor između Kreonta i zbora:
Zbor: „(…) Ne može se više čekati – naš grad mora početi normalno disati“
Kreont: „Ali ja sam isto to poduzimao. Bio sam praktičan, za dobrobit države.“
Zbor: „… i mi smo takvi i zato nalažemo da te se ubije kao kaznu za tvoje okrutne postupke.“
Kreont: „Da, bio sam strog, ali kako se u narodu kaže: ne možeš napraviti kajganu, a da ne razbiješ jaja…“
Zbor: „Istina, širom Tebe vidimo razbijena jaja, ali gdje je ta tvoja kajgana?“
Što se dobilo ovim Žižekovim dramskim debijem u kazališnom odnosno dramskom i izvedbenom smislu, ja doista nisam prepoznala (ako nema ni jaja, ni kajgane, onda su valjda ostale ljuske). Odnosi među likovima i propitivanje prioriteta etike nad politikom nisu drugačiji nego kod Sofokla, a različito osmišljeni završeci ne donose neke kardinalne promjene. Postoji iskorak u promišljanju oko dvojbe između vladavine pojedinca nasuprot skupnoj vlasti; uostalom, nije li u antičkoj Grčkoj stasala demokracija? Možda je to moj loš ukus, ali mi se Sofoklo čini punokrvnijim dramskim piscem od Žižeka!
Međutim, dok bih još i mogla prihvatiti ovakav tekst, sama predstava „Antigona“ u režiji Angele Richter u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu (19.10.2019., osvrt na izvedbu 26.11.2019.) mi je djelovala prilično tanko. Scenograf Petar Baur smjestio je u središte pozornice prozirnu okretnu kocku čija se namjena mijenjala: od ometanja slobodnog kretanja glumaca do Antigonine tamnice. Scenu upotpunjuje veliki video Jonasa Linka koji prikazuje prije snimljene kadrove i one u danom trenutku, ali i Žižeka koji nam objašnjava... Kostimograf Silvio Vujčić odjenuo je Antigonu i Ismenu u „zmijolike“ (ružne) haljine, Kreonta (prebojanog crnim premazom) i Hemona u hlače, dok su članovi zbora razmješteni po gledalištu obučeni kao publika (zbor, to smo mi, kao iluzija mogućnosti da nešto promijenimo).
Iva Mihalić kao Antigona i Luca Anić kao Ismena kao da nisu bile prisutne: ja ih vidim i čujem, ali briga me za njih! Nismo mi s istog planeta, ne komuniciramo, samo bivamo. Isto kao i sasvim zanemareni Hemon Filipa Vidovića. Nešto je poletniji bio Kreont Mislava Čavajde, ali ni djelomično onoliko koliko bih očekivala od okrutnog vladara koji kažnjava svoje podanike zbog općeg dobra. Previše maran u poduci bio je stražar Silvija Vovka, prihvatljiva kao zborovođa pokazala se Barbara Vicković, a jedino me je uvjerila u svoju misiju Alma Prica kao slijepi prorok Tiresije (mala uloga, čudna odjeća, ali Prica upečatljiva).
I za kraj, sasvim bez katarze: predstava ne traje dugo i sigurno je zamišljena kao izazovna, ali niti jednim svojim segmentom nije me dotakla jer sam gledala osrednji tekst u režiji koja se baš ne bavi glumcima i glumce koji se baš ne bave sadržajem. A ne vjerujem da se svi nisu uprli da učine dobru kajganu.