Poznata priča Sunčane Škrinjarić „Plesna haljina žutog maslačka“ u dramatizaciji Petre Mrduljaš i režiji Lea Katunarića nova je predstava Zagrebačkog kazališta lutaka (osvrt na pretpremijeru  21.11.2019.). U opusu Sunčane Škrinjarić (1931.-2004.) mogu se naći i romani za odrasle, ali je ipak najpoznatija po svojim knjigama pisanim za dječju dob.  Priča se bavi neuglednim maslačkom koji bi želio otići na ples, ali nema prikladnu haljinicu i zato je tužan, dok mu u pomoć ne priskoče bubamara i pauk. Ujedno su nenametljivo   utkane pouke kako ne valja prosuđivati nikoga samo prema izgledu, odnosno da u prirodi postoji neprekinuti krug umiranja i rađanja.

Zahvaljujući potencijalima ove priče nije čudno da se rado uprizoruje, posebno u lutkarskom mediju pa je, prema kazališnoj knjižnici, njezin prvi dolazak na pozornicu ZKL-a bio 1967. Ovaj najnoviji „Maslačak“ ne predstavlja dramatizaciju poznate priče, nego je novi tekst kroz koji pratimo pjevačko natjecanje u prigodnoj televizijskoj emisiji. Svi imaju priliku nastupiti, mada postaje vidljivo da cijelim programom manipulira netko utjecajan (ovaj puta je to Pauk), ali da postoje i oni koji se bune protiv loših izvođača i „namještaljke“ (Bubamara).

U početku naš maslačak Žuti (Adam Skendžić) svira i pjeva u uličnim kantama sa svojim prijateljima (Marina Kostelac, Željko Šestić), ali ne odolijeva zovu popularnosti i odlazi u televizijsku emisiju. Tamo, osim njega, nastupaju operna pjevačica Ruža (Matilda Sorić), nespretni Branko banana (Ivan Bošnjak) i skupina Ljiljan (Matilda Sorić, Siniša Miletić, Marta Bolfan Ugljen), a Pauk (Anđelko Petric) tumači Bubamari (Katarina Perica Kirin) kako Zvijezdomat proizvodi zvijezde… no važniji od pjevanja je izgled. Ili još točnije: netko tko će stvoriti uvjete za nastanak zvijezde (isplesti mrežu). Napokon, maslačak  Žuti pobjedi, ali nije sretan i vraća se svojim uličnim prijateljima. 

Vesna Balabanić je oblikovanjem lutaka, scenografije i kostima nastojala prikazati šarenilo televizijskog studija, pa je naglasak na kostimima (maslačak prestaje biti lutka i postaje glumac kada ulazi u studio, što mi se ne čini baš dobrim  pristupom ukoliko se želi ostati na temeljnoj pouci priče) više nego na lutkama (samo tri maslačka, bubamara i pauk koji stalno zapinje o kulisu, jer ga spuštaju na niti). Nezaobilazni skladatelj Mario Mirković uglavnom uspješno osmišljava pjesme, dok dodatne projekcije (David Peroš Bonnot) i svjetlo (Vilim Sever) dopunjuju ugođaj (televizijskog studija; ne i ulice).

Iako su glumci učinili što su trebali učiniti, bojim se da ovako zamišljena predstava uz ovakav tekst u dječjim glavama prije potiče televizijsku ideju o popularnosti i slavi, negoli ironizira. Odrasli vjerojatno prepoznaju podsmijeh u prikazu likova i ismijavanje predočene televizijske emisije, ali prilično sam sumnjičava u pogledu dječje pronicljivosti . Uostalom, zašto nije napisana prava autorska priča, jer sumnjam da bi Škrinjarić ovu potpisala (tko zna bi li je prepoznala?!).