Nakon što smo se djetinjasto zabavljali čitajući intervjue i nagađajući prave razloge odustajanja Zlatka Viteza od uloge starog Glembaja kojom je na pozornici Dramskog kazališta „Gavella“ trebao obilježiti pola stoljeća svojeg umjetničkog rada (djeluje poput neslane šale, ali su zadnje dvije velike predstave u DK „Gavella“ stasale u ozračju sukoba između redatelja i glumaca), dočekali smo Krležinu dramu „Gospoda Glembajevi“ u režiji Miroslava Međimorca pod okriljem svetog Nikole (osvrt na izvedbu 9.12.2019.).
Ljubitelji kazališta stariji od srednjoškolske dobi sigurno su već vidjeli poneko uprizorenje „Glembajevih“ ( i pročitali dramu), tako da ne „hvataju“ sadržaj nego prate finese predstave. Nevolja nastupa ukoliko je neka od prijašnjih predstava ostavila predubok trag pa su buduće predstave opterećene usporedbama. Na primjer, moja je mama odustala od „Glembajevih“ jer je smatrala da nitko ne može nadigrati Belu Krležu u ulozi barunice Castelli (sigurno nije gledala njezine prve nastupe 1929., ali je mogla one 1946. ili 1960.), a zahvaljujući dostupnoj radijskoj snimci mogu na neviđeno pretpostaviti zašto. Osobno gledam „Glembajeve“ od godine 1974. (Vladimir Gerić, HNK Zagreb) pa iako me opterećuju usporedbe (polako zaboravljam) trudim im se odrvati.
Odabir nekada izuzetno zanimljivog redatelja Miroslava Međimorca (1942.), nakon desetljeća izbivanja iz kazališnog okruženja, činilo mi se anakronim, što mi je potvrdila predstava tempom, izborom glumaca i načinom glume. Prisjetila sam se Vitezove opaske da je napustio predstavu jer se nije slagao s redateljevom koncepcijom, ali nisam uspjela dokučiti na što je ciljao?! Naime u oblikovanju predstave nisam uočila nikakvu koncepciju, osim možda da je riječ o laissez faire, laissez passer (franc. neka sve ide svojim tokom). Tekst gotovo bez intervencija može zadovoljiti srednjoškolske profesore hrvatskog jezika i njihove učenike, ali ovakva „mrtvačka“ izvedba teško da može objasniti očaranost generacija ovim tekstom i Krležom (1893.- 1981.) kao izuzetnim dramskim piscem. Danas se, više nego ikad, ova drama poklapa s našim „podivljalim “ kapitalizmom (nije ovo oko nas neoliberalni kapitalizam, kako si umišljamo, nego davnašnja prvobitna akumulacija kapitala) i njezina univerzalnost leži u prikazu vječne ljudske težnje grabeži, luksuzu, seksu i ponekom intelektualnom proplamsaju.
Nevezano uz broj likova, troje je presudno za stvaranje slike glembajevskog svijeta: bankar Naci Glembay, njegova supruga barunica Castelli-Glembay i njegov sin iz prvog braka Leone. Postavši bogat i ugledan, Naci odbija bilo kakvu vezu sa svojim precima za koje se tvrdi da su bili „varalice i ubojice“, njegov sin Leone putuje i slika ne osjećajući se istinskim djelom obitelji, dok je barunica Castelli šarmantna koristoljubiva promiskuitetna dama nepoznatog porijekla.
Darko Stazić „preuzeo“ je ulogu Nacija bez ozbiljnijeg iskustva u tragičnom repertoaru, ali kako je svojedobno izvrsno odigrao ulogu baruna Lenbacha („U agoniji“, Scena „Ribnjak“, 2016.) mogli smo očekivati vjerodostojnu glumu. Međutim, Naci Glembay ipak je suroviji i promišljeniji lik od Lenbacha tako da Stazić nije dosegao njegovu složenost. Pri tome je, nažalost, prikaz umiranja graničio s groteskom i teško sam ga uzela ozbiljno (srednjoškolci iza mene su se hihotali). Čudan način govora Amara Bukvića puno je oduzeo njegovom, u početku zanimljivom Leoneu. Njegov lik dosljedno slijedi strukturu predstave u kojoj prvi dio nalikuje pojačanom koncertnom čitanju, dok je drugi ispunjen povišenom nervozom. Osobito nije logično da je raskuštran, jer ono što izvrsno funkcionira u predstavi „Kako misliš mene nema?!“ (Teatar Exit), ovdje je „greška u koracima“. Nataša Janjić Medančić je neosporno lijepa žena, ali se nimalo nije približila naznačenom seksipilu barunice Castelli – jednako djeluje neuvjerljivo dok pomirljivo razgovara s Leoneom kao i kada urla saznavši da je pokradena.
Najbolje su svoje sporedne likove osmislili Ozren Grabarić kao suvisao i podrugljiv Puba, precizni Darko Milas kao Titus i Sven Medvešek kao groteskni doktor Altmann; sva trojica su odlične artikulacije, dinamičnih pokreta i jasno profiliranih karaktera. Fragilna Dijana Vidušin kao sestra Angelika više je vizualna nego istinska figura, Hrvoje Klobučar je nedovoljno eksponiran, Andrej Dojkić (nažalost) je gotovo nevidljiv, dok je, zahvaljujući svijećnjaku, Nikola Baće sveden na komičnu pozadinsku figuru.
Uz izuzetak baruničine crvene haljine u prvom dijelu (koju crvenokosa žena ne bi trebala odjenuti), sva je odjeća crna (Marita Ćopo) i na istom su tragu scenski rekviziti (Zlatko Kauzlarić Atač), pa su tako naslonjači od crvenog pliša (kao i sobarov kaputić), stolovi su crni, a crne su i stube (zapravo nepotrebne) koje doista (Vitez) sužavaju prostor kretanja glumaca. Dobro je uklopljen video materijal (Nika Pećarina) i odgovarajuće mjesto nalazi glazba Mateja Meštrovića.
Volim ovu Krležinu dramu i mogli bih je često gledati (naravno, ne istu verziju), ali me ova najnovija izvedba nije usrećila. A sjećam se, pod ovim istim krovom….