Nakon četverodnevnog gostovanja zagrebačkog kazališta Planet Art u Mini teatru, ljubljanski domaćin je uzvratio pokazavši svoje četiri predstave, a posljednja je bila „Zatvaranje ljubavi“ Pascala Ramberta u režiji Ivice Buljana (Mala scena, 9.11.2019.). Premijera ovog  vrlo popularnog   Rambertovog ljubavnog dijaloga nastalog koprodukcijom Mini teatra, Mestnog gledališča Ptuj, Novog kazališta Zagreb i Festivala Zadar snova bila je u kolovozu 2013., gotovo godinu dana nakon premijere u Zagrebačkom kazalištu mladih gdje su u režiji samog autora Pascala Ramberta nastupili Nina Violić i Goran Bogdan.

U slovenskoj predstavi nastupaju Marko Mandić i Pia Zemljič,  prikazujući vrlo uživljeno i predano dvoje ljudi koji se razilaze poništavajući slapovima rečenica sve ono što ih je nekada povezivalo. Budući da su njih dvoje privatno bračni par, kao anegdota zvuči podatak da je Zemljič u brojnim intervjuima  nastojala objasniti da je taj razlaz samo na pozornici, a ne u realnosti!

Odjeven u nekakvo traljavo odijelce (Ana Savić Gecan), koje nakon sat vremena, očekivano, skine (mada ne vidim stvarnog razloga, osim što je golotinja takoreći Mandićev zaštitni znak), Marko Mandić silno strastveno tumači svojoj partnerici (obraćajući joj se pravim imenom) kako je ljubav koja bi trajala cijeli život fikcija, pitajući se jesu li se uopće voljeli, te napokon tvrdi da je „ljubav sekta iz koje on izlazi“. Usporedno s takvim razmatranjima, bavi se praktičnim problemima vezanim uz djecu i imovinu, jer on nakon rastave“ želi samo stolicu s izvezenim ružama“. Ponovo se vraća na filozofiranje o pojmovima ljubavi i rastanka,  zaključuje da će oboje „postati mali i zločesti“ te da će on iako nema ništa protiv nje, otići jer je više ne voli. Izdvojila sam tek nekoliko natuknica, budući da Mandić govori dulje od sat vremena, ponavljajući njemu važne pojmove ili pak one za koje misli da će nju povrijediti. 

Dok on uporno  govori, a čini to zato, jer ljubavni problemi  nastaju zato što ljudi šute, ona bezglasno plače… Nakon  njegove tirade, ona preuzima aktivnu ulogu, spočitava mu  njegovo poimanje o zajedništvu i ljubavi, predbacuje mu da „nije general nego dezerter“ i da će njemu u inat, zapamtiti sve ono što je bilo lijepo, a on želi zaboraviti.  Najpotresnije u ovoj ubojitoj razmjeni nisu same rečenice (koje su zapravo grozne ) koliko način na koji ih druga strana prima: šuti, plače, prihvaća, ali se ne brani niti se bori. Dva sata suza, znoja, sline i boli završava rezignacijom – nema više ljubavi, ali će nastaviti raditi. Mada ne mislim da je Rambertov tekst remek djelo, Mandić i Zemljič su izuzetni, pa ni časa ne dvojimo oko onoga o čemu  nam kazuju. Srećom, kazalište  je ipak samo naoko život.