Poduka kroz igru ili kazališnu predstavu vjerojatno je najbezbolniji način da se djeci objasne neke činjenice, izbace neki strahovi ili približe neki pojmovi. Slikovnica „Medo Đuro kod zubara“ autorice Ane Tonković Dolenčić i ilustratorice Nede Vuković u nakladi Zagrebačkog kazališta lutaka poslužila je kao predložak za istoimenu predstavu ZKL-a (20.9.2019.) u režiji Petre Mrduljaš (osvrt na izvedbu 31.10.2019.).

Budući da je priča namijenjena onima od dvije godine (i starijima), nema puno okolišanja: lisica, zeko i medo okupili su se na proplanku usred šume kako bi zajedno zapjevali, ali  medvjedića bole zubi i on ne želi pjevati. Prijatelji ga nagovaraju da ode zubaru, ali on se jako, jako boji jer zamišlja zubare s velikim čekićem i motornom pilom i zna da će ga jako, jako boljeti. Odjednom se pojavi dobra i čarobna šumska vila Božica, povede Đuru zubaru Dobriću koji mu sve objasni o zubobolji (karijesu) i bezbolno mu popravi zube, a potom još Đuro nauči kako treba pravilno prati zube četkicom i zubnom pastom.

Iako se radi o lutkarskoj predstavi, jedine lutke su medo Đuro i opake bakterije čiji izgledi odgovaraju onima u slikovnici (Neda Vuković), dok su ostalo „živi“ glumci s naznakama likova koje predstavljaju. Budući da je suština priče vezana uz  zube, medo ima ogromna usta koja stalno otvara, pa je to prilično monotono, mada se samim pokretima i govoru nema doista što prigovoriti (Marta Bolfan Ugljen). Medvjedić je uokviren „pufastim“ zelenim oblicima koji asociraju na šumu (Ana Sekulić), dok se ostali likovi nalaze ispred šume: zec, dobri zubar i šašavi zubar (Borna Galinović), lisica i vila Božica (Ana-Marija Percaić). Dijalozi (osobito Đuro) i kontakt s djecom su prilično uspjeli, međutim tepanje kojim se služi vila Božica je sasvim neprilično (čak iritantno). Iako se radi o mlađahnoj publici, psiholozi i pedijatri uvijek napominju da s djecom valja normalno razgovarati, tako da ne vidim svrhu ovakvog govornog „maženja“. 

Učestala praksa ansambla ZKL-a sada je prešla i na mlade snage: otvaranje usta (ako ispuštaju glas to se izgubi) na snimljene pjesme (skladatelj Nenad Brkić) koje su, pri tome, na granici razumljivosti. Uz, pretpostavljam, dobre tehničke mogućnosti, pjesmice (s izuzetkom zadnje, Đurine) zvuče zbilja loše. Uostalom, ne znam zašto to troje mladih glumaca ne otvori usta i zapjeva kao što su to nekada radili dok su se školovali…

Bez obzira na zamjerke, medo Đuro je uspješno popravio zube, dobio blistav, dapače zasljepljujući osmijeh i nadam se, onim najmanjima odagnao strah od zubara. Ako je tako, za početak je dovoljno!